Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt. Ostalo je tu dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića
Prethodni članak
OTKRIH DA NIŠTA NE ZNAM O SVOM PORIJEKLUSljedeći članak
HVALA TI ŠTO NE VOLIŠ MOJE TEKSTOVE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo