Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe
, da ne govorim o drami Jeana Giraudouxa <em>Trojanskoga rata neće biti</em>.</p>
<p>Mnogo sam puta u životu gledao historijske utakmice.</p>
<p>Priznajem da sam neke od njih zaboravio.</p>
<p>Iščekivači čuda mogu biti zadovoljni.</p>
<p>Svaki dan neko čudo.</p>
<p>Bajkoviti život nastavlja svoju igru.</p>
<p>Ne prihvatate ništa novo za gotovo, zar ne? Isuviše su vas često varali. E, vidite, baš u tom grmu leži zec (slatki mali frazični), leži i drhturi od straha da ga ne dograbi zmija, ona ista zmija koja budalu capi i drugi put iz iste rupe. Šta vrijedi zeki što se plaši čak i guštera, šta mu vrijedi što ne vjeruje više ničem novom, što se oslanja samo na stare, trajne vrijednosti, šta mu sve to vrijedi ako se zna da je staro tako često novo, da staro za gotovo malo-malo ispadne novo za gotovo?</p>
<p>Ipak, pokušajmo za trenutak izbjeći iz tog jezičkog čestara, kako ga naziva Herman Broch, iz njegove flore i faune, složimo se s umirućim Vergilijem iz Brochovog romana, koji osjeća da <em>potreban bi bio beskrajan život pa da se zadrži jedan jedini oskudni trenutak sjećanja, beskrajan život pa da se baci jedan jedini trenutni pogled u dubinu jezičkog ponora</em>!</p>
<p>Jer, šta je novo, ako ne staro – samo drukčije viđeno! I tu je, zapravo, istinska nepreglednost Broch-Vergilijevog čestara. Čestara i ponora.</p>
<p>Pošto jezik koji govorimo ili šutimo sadrži u sebi naš svakodnevni život, i to posve, onda su i nove sintagme koje svaki trenutak srećemo na rubu tog ponornog predjela samo adekvati, odnosno mutanti koje nam zemlja vraća odgovarajući na ono što smo zakopali u nju. Ne čudimo se zato svirali s kozijim ušima.</p>
<p><em>Svaki je čovjek dobar čovjek u lošem svijetu</em>, s osmijehom je pokušao da potcrta jedan sjajni, pomalo zaboravljeni pisac dvadesetog stoljeća čijeg je pola pepela zakopano na Kavkazu, podno Ararata, a druga polovina u Americi, u Kaliforniji, gdje je fizički rođen. Nije li to naličje Sartreove rečenice <em>pakao – to su drugi</em>, naličje koje zari karakteristični osmijeh Williama Saroyana, jer je o njemu, naravno, riječ?</p>
<p>Šta bi još moglo da nas iznenadi u ovom <em>svijetu najboljem od svih svjetova</em>, a što već ne postoji u jezičkom krajoliku u kojem živimo i u kojem je <em>novo za gotovo</em> monotoni dio trenutačnih damara nade?</p>
<p>I to je, možda, osnovno, pesimističko značenje fraze koja nas na to podsjeća.</p>
<p>Nakon svega, prijatelj mi kaže da mu je to zaista ime koje se prenosi s koljena na koljeno. Ko zna zašto i ko zna kad je to počelo? U svakom slučaju, njegovo ime je Prijam, a bliski ga već godinama zovu Prime.</p>
<p>Ne stari učiteljica života.</p>
<p>Starimo mi.</p>
<p>Uzbudljiv život, zar ne?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Miris ramazanskih teravijaSljedeći članak
Milioni američkih kršćanskih cionista uz jevrejsku državu
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo