Sve su to krupna politička pitanja vezana za oblast ustavnih nadležnosti na čijem je nerazumijevanju Ivana Marić gradila svoju analitičku karijeru. Stoga joj ne treba zamjeriti što osjećanja ljudskosti potiskuje u drugi plan pred ovim važnim pitanjima.

Izreka da ne postoje glupa pitanja već samo glupi odgovori dobra je mantra koja može poslužiti poticanju mišljenja kod djeteta. Međutim, u svijetu odraslih, posebno onih koji sebe vole vidjeti kao političke analitičare, postavljena pitanja mogu otkriti stvarne dubine intelektualnih plićaka iz kojih progovaraju takve otužne karikature.

Teško je reći šta je kod takvih komičnije: postavljena pitanja, za čiju je deskripciju i uz najbolje namjere teško naći prikladan eufemizam, ili ponuđeni odgovori.

Model ovog tipa analitičara jeste Ivana Marić. Sa 100 posto promašenih prognoza, ona je i dalje prvakinja političke analitike u Bosni i Hercegovini. Ipak, s obzirom na to da konkurencija raste, a da je neki drugi pretendenti u stopu prate s procentom višim od 95 posto, Marićka dugo građeni imidž ne može održati samo tako što će nastaviti fulati s prognozama. Sada valja građanstvu isporučivati i pitanja o kojima valja porazmisliti.

Tako je prije nekoliko dana, nakon što je sarajevska Vijećnica osvijetljena bojama nacionalne zastave sandžačkih Bošnjaka, u znak solidarnosti s borbom koju tamošnji Bošnjaci vode s pandemijom, na svom Twitteru upitala: “Ko odlučuje šta će se postaviti na Vijećnicu i na osnovu kojih kriterija? Jel’ Skaka sam odluči kome građani Sarajeva šalju podršku i s kim smo jedno srce – jedan narod?”

Nakon ove #samopitam objave, Ivanu Marić zakucao je na Facebooku košarkaš Jusuf Nurkić. On joj je stihovima očitao lekciju, poručivši da je “ljudskost kriterij jedini da se narod u muci sjedini”. Ovdje valja primijetiti da gospođici Marić, naravno, nije zasmetalo kada je Vijećnica bila osvijetljena zastavama Italije, Francuske, Hrvatske…

Možda je ne bi toliko pogodilo da je Vijećnica bila osvijetljena samo bojama nacionalne zastave sandžačkih Bošnjaka. Ali ko odlučuje “s kim smo jedno srce – jedan narod”? Gdje je ta kardiovaskularna nacionalna služba koja može donijeti takvu uredbu? Ima li pri gradskim organima kakva služba koja se bavi tim stvarima? Je li to Skaka sam o tome odlučuje? Ako je gradonačelnik, prema zakonu, dio izvršne vlasti, kako može donositi odluku ko sve pripada našem narodu? Jesu li sad i sandžački Bošnjaci konstitutivni?

Sve su to krupna politička pitanja vezana za oblast ustavnih nadležnosti na čijem je nerazumijevanju Ivana Marić gradila svoju analitičku karijeru. Stoga joj ne treba zamjeriti što osjećanja ljudskosti potiskuje u drugi plan pred ovim važnim pitanjima.

A kako je tek zamjeriti temeljito nepoznavanje historije!? Ne treba se iznenaditi ako joj sutra na Twitteru naumpadne da upita ko je odgovoran za postavljanje stećaka po Sandžaku i po kojim su kriterijima postavljani. Ali ni to joj ne treba zamjeriti, jer nije ugodno ako ti napamet padne kameni monolit težak deset tona. /H. R./