Sova mala ušara (Asio otus) jedna je od rijetkih vrsta ptica koja se okuplja u zimovalištima, što je misterija za ornitologe. Bosna i Hercegovina ima tu privilegiju da se one okupljaju u njezinim gradovima od Semberije do Posavine. Stoga je Hukić odlučio fotomonografijom prikazati taj fenomen

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Svoju je veliku strast za promatranjem i fotografiranjem sova i njihovih staništa na području Bosne i Hercegovine Tuzlak Almir Hukić pretočio ovih dana u prvu bh. fotomonografiju o ovim pticama. Konkretnije, o sovi maloj ušari. Hukić je u fotomonografiji Urbana dama – fenomen zimovališta sove male ušare u gradovima sjeverne Bosne i Hercegovine predstavio, između ostalog, i fenomen masovnog okupljanja sove male ušare u gradovima sjeverne Bosne i Hercegovine tokom zimskih mjeseci. Sova mala ušara (Asio otus) jedna je od rijetkih vrsta ptica koja se okuplja u zimovalištima, što je misterija za ornitologe. Bosna i Hercegovina ima tu privilegiju da se one okupljaju u njezinim gradovima od Semberije do Posavine. Stoga je Hukić odlučio fotomonografijom prikazati taj fenomen.

Kaže kako su ga ptice oduvijek zanimale. O njima je isprva učio iz enciklopedija i na internetu, a onda se odlučio pokušati družiti s njima. “Moja ulazna karta u ptičiji svijet dogodila se u tinejdžerskim danima, krajem devedesetih, kada sam se prvi put sreo s fotografijom velike sove (Strix nebulosa), koja me toliko opčinila da sam se počeo zanimati za sove”, priča nam Hukić. “Godinama sam pratio razne vrste ptica, od golubova na balkonima do grabljivica, čaplji, kormorana, galebova… Isprva me je let golubova i grabljivica oduševljavao, kao i struktura ptičijih gnijezda na stablima. Ukoliko tokom vožnje primijetim da neka grabljivica tipa škanjca mišara kruži nebom, znao sam nebrojeno puta zaustaviti auto i posmatrati je dok ne ode iz vidokruga.”

Hukić nije profesionalni ornitolog, ekonomista je i privrednik, ali nakon svog radnog dana, u kojem se smjenjuju narudžbenice, fakture, carinski propisi i slični poslovi, uzme u ruke kameru i snima. “Poželio sam zabilježiti ono što vidim, pogotovo ljepotu male ušare, i odlučio sam postati wildlife fotograf, odnosno fotograf divljih životinja u njihovom prirodnom ambijentu. Pored sova, omiljene ptice su mi škanjac mišar, velika bijela čaplja, kormorani, pčelarice, vodomari, orao bjelorepan i zelena žuna. Želja da vidim sovu uživo bila je okidač za ulazak u svijet wildlife fotografije. U jednom šturom novinskom članku iz 2013. godine navedeno je da Bosanski Šamac predstavlja najveće zimovalište sove male ušare u BiH. Ostao sam zatečen tom informacijom i već sam sutradan bio u Bosanskom Šamcu s aparatom i sreo se prvi put sa svojom najdražom pticom – sovom malom ušarom. Od tada traje moje druženje s ovom sovom i ujedno napredovanje kao wildlife fotografa. U BiH je evidentirano deset vrsta sova i velika želja mi je da ih sve fotografiram.”

Osim adekvatne fotografske opreme, pripreme za susret sa sovama i drugim pticama zahtijevaju i znanje o njihovim navikama, brzinu i vrijeme. Čak i kada se svi uvjeti ispune, pojašnjava nam Hukić, ne znači da će fotografija biti kvalitetna. “Kada počinju migracije na kraju zime ili početkom jeseni, znam da bih na jezeru Modrac mogao sresti čaplju žličarku, jata male bijele čaplje, žutu čaplju, čigre… To su elegantne ptice, istinski ukrasi prirode i nevjerovatno su fotogenične, a neke se tamo zadrže kratko, sedmicu-dvije, što ovaj poziv čini još intrigantnijim”, priča Hukić.

“Fotografiranje ptica je izazovno. Većinom su veoma dinamične i uplašene i trudim se da im priđem što tiše. Poželjno je obući se u tamnije ili zelenije boje kako biste bili što više stopljeni s okolinom. Nekada imate samo jednu sekundu da slikate pticu, a nekada ni toliko. Veoma je važna sposobnost aparata da brzo fokusira pticu i, naravno, da ima kontinuiranu brzinu okidača. Čak i kada ste uvjereni da je svjetlost išla na vašu ruku, da ste sve podesili na kameri kako treba, ptica zna u letu okrenuti glavu kontra svjetlu, prema dolje ili pod čudnim uglom, napraviti sjenu i sakriti oči, odnosno pogled, a jedan od uvjeta ptičije fotografije jeste da se vide oči. Potrebna je koncentracija, oštro oko, a poželjan je i ornitološki dvogled. Treba paziti da ptice ne uznemirite niti da na bilo koji način dovedete u opasnost i njih i sebe.” Posebno naglašava potrebu adekvatnog upravljanja od strane lokalnih zajednica u zaštiti zimovališta sove male ušare, jer ih nesavjesni pojedinci bespotrebno ubijaju i uništavaju njihova zimovališta, što je u monografiji zabilježeno na slučajevima u Domaljevcu i Brčkom.

Na fotomonografiji je Hukić radio četiri godine. Objavljena je na bosanskom i engleskom jeziku, u njoj je 180 fotografija i dvije recenzije iznimno cijenjenih stručnjaka. Jedan je dr. sc. Heimo Mikkola, profesor na univerzitetu Istočna Finska, ujedno i najveći svjetski autoritet za sove, a drugi ornitolog dr. sc. Dražen Kotrošan, načelnik Odjeljenja za prirodne nauke Zemaljskog muzeja u Sarajevu i predsjednik Ornitološkog društva “Naše ptice”. Štampanje je bilo ogroman izazov. S molbom da mu se pomogne izdavanja fotomonografije, Hukić je kontaktirao stotinjak kompanija i organizacija u BiH i dijaspori koje se bave njegovanjem i očuvanjem prirode. Uglavnom nije dobio nikakvu povratnu informaciju, čak ni odbijenicu. Ipak, pomogli su mu prijatelji i poslovni saradnici pa je fotomonografija objavljena uz pomoć kompanija “Bingo”, “Sonrad”, “Meridian”, “Solana”, “Terrasit Insulation”, “Zada Pharmaceutical” i “Bosnia Grows Organic”.

“Kada sam prvi put vidio sovu malu ušaru, osjetio sam da se nalazim pored drevnog bića, djelovala mi je kao mitska ptica koja ne pripada ovom vremenu i nakon početne fascinacije osjetio sam ogromno poštovanje. Naknadno se ispostavilo da tu ima istine jer profesor Heimo Mikkola s univerziteta u Istočnoj Finskoj, koji je ujedno i recenzent moje monografije o maloj ušari, istakao je da pronađeni fosili sova datiraju od prije 60 miliona godina”, kaže Hukić i zaključuje: “To je nevjerovatan podatak i, kada posmatrate sove kroz tu prizmu, shvatite da tehnološka i industrijska revolucija ljudima nije donijela ogroman napredak u svijesti jer su sove i dalje predmet ubijanja zbog srednjovjekovnog sujevjerja da su glasnici smrti. Sve druge njihove karakteristike izazivaju fascinaciju, od toga kako su stvorene za noćni lov, kako su izvrsne u kamuflaži u okviru različitih prirodnih staništa, do neobjašnjive mudrosti za koju se vežu.”