“U svojoj sam karijeri učinio koliko sam mogao, a mislim da sam u svemu tome ipak nešto činio i za Bosnu. Imao sam stalni kontakt s Bosnom i Sarajevom jer mi se sestra već pedesetih godina preselila u Sarajevo. Drago mi je što sam svojim radom i angažmanom učinio da napravim sponu između Bošnjaka Sandžaka, Crne Gore i Bosne. Drago mi je i da su ljudi iz Bosne to prepoznali i odali mi priznanje za moj doprinos”

Piše: Edib KADIĆ

Njegov stil razvio se sasvim spontano iz uvjerenja da čovjek ne živi samo ovaj vizualni, fizički život, i da ipak tu postoje i emocije, imaginacija, razmišljanje i maštanje koji su dio života. “Kada su me posjetioci jedne izložbe pitali da im pomognem u razumijevanju jedne od mojih slika, kazao sam im kako moraju izaći iz okvira svakodnevnog razumijevanja svijeta i moraju zaći u dubine imaginacije i emocije. Tek onda mogu da razumiju na koji način sam tu uzavrelu emociju pokušao prenijeti na platno i koji je, zapravo, moj doživljaj i viđenje svijeta”, kaže slikar Alija Aljo Smailagić, koji se rodio u Beranama u Crnoj Gori 1933. godine.

Završava petogodišnju umjetničku školu u Herceg-Novom i likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću 1972. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1967. godine. U svojoj karijeri imao je oko 40 samostalnih i preko 270 grupnih izložbi u Crnoj Gori, bivšoj Jugoslaviji i svijetu. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo i aktivnosti iz oblasti kulture grada Berana i Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima. Učestvovao je u više republičkih, saveznih i internacionalnih likovnih kolonija. Od 1987. godine živi u Budvi, gdje je imao oko 15 grupnih i samostalnih izložbi.

KAŽNJEN JER JE BIO TALENTIRAN SLIKAR

Aljo kaže da je od malih nogu pokazivao talent za slikarstvo, te da ga je Luka Stanković, agent kojem je bio posao da traži talentiranu djecu iz muzičke i likovne umjetnosti, jedne prilike pozvao na razgovor. “Stanković mi je tada objasnio kakvi su uvjeti u školi, koliko traje škola i naglasio da su i školovanje, hrana i smještaj potpuno besplatni. Nakon toga sam roditeljima rekao da želim ići tamo. To je bila jedna od rijetkih umjetničkih škola u državi koja je trajala pet godina i bila je u bivšoj Jugoslaviji označena kao izuzetno kvalitetna”, priča Smailagić, koji je nakon završene srednje škole otišao u vojsku.

Pošto se još u umjetničkoj školi aktivno bavio gimnastikom, uvidio je svu besmisao vježbanja u vojsci. Odmah je otišao kod komandira i rekao mu: “Isprobajte me, ja sam za sve ovo što vi mjesecima vježbate više nego sposoban, pa mi je glupo da tu mlatim praznu slamu. Pitao me šta bih uopće radio za vrijeme vojnog roka, odgovorio sam mu: ‘Pa zar nije pametnije da oformim likovni klub pri vojsci i da okupim vojnike koji će se u slobodnom vremenu baviti slikarstvom. Vidim da ni u jednoj kancelariji nemate sliku. Hajde da to malo obogatimo.’ Nakon dva dana me zovnuo i rekao da je pukovnik Studen oduševljen mojim prijedlogom. Tako sam se spasio vojske”, s osmijehom će Smailagić.

To iskustvo oformljivanja likovnog kluba odmah po izlasku iz vojske primijenio je i u rodnim Beranama. U međuvremenu je ipak težio završiti likovnu akademiju, a pošto je s njim vojsku služio čuveni akademski slikar iz Ljubljane Peter Adamič, on mu je rekao da, koliko god dobro radi i slika, treba imati i diplomu. “Tako sam otišao u Ljubljanu, pa sam tamo sreo i neke moje prijatelje iz umjetničke škole iz Herceg-Novog. Nekolicini njih sam pomogao pri pripremanju tih prijemnih ispita. Kada je izašao spisak ko je položio, zadugo sam gledao i nisam se nikako mogao pronaći na spisku. Nije me bilo. Javio sam Adamiču, a on je odmah došao na Akademiju za likovnu umjetnost u Ljubljani i, pošto je već bio završio Akademiju, poznavao je sve tamošnje profesore. Tada je poznati i uvaženi profesor Božidar Jakac bio predsjednik komisije za prijem novih studenata. Jakac je pozvao Adamiča u kabinet, izvadio moje radove, prostro ih po stolovima i rekao mu: ‘Pogledajte ovo, mladi kolega! Zar ovom čovjeku treba ikakva akademija? Ili bismo mi imali s njim problem, ili bi on imao problema s nama. On već ima formiran stil i mi njemu faktički i ne trebamo. On samo treba nastaviti raditi ovako, i ništa mu više ne treba.’ I tako budem kažnjen zbog toga što sam bio dobar i talentiran slikar, a svi oni kojima sam pomagao primljeni su na Akademiju”, prisjeća se Smailagić.

Nakon toga se vraća u Berane i počinje predavati u školi, a nemalo zatim dolazi i na poziciju scenografa u pozorištu. Tu je u pozorištu oko 1960. godine napravio prvi atelje u Beranama, gdje je formirao i Likovni klub “Berane”, koji je imao velike uspjehe. Paralelno je upisao i završio likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. “Redovno smo organizirali izložbe, pokrivali smo čitav taj sjeverni dio Crne Gore, jugozapadni dio Srbije, dio Bosne, počev od Rudog, Goražda, Rogatice, sve smo to pokrivali tim našim izložbama. Mogu reći da je taj klub odigrao izuzetno dobru ulogu. U svojoj karijeri imao sam masu tih izložbi, pozivali su me na likovne kolonije, susrete, tako da je taj likovni život bio vrlo sadržajan. Bilo je i puno susreta s poznatim ljudima, tako da sam, čini mi se, u svojoj karijeri učinio koliko sam mogao, a mislim da sam u svemu tome ipak nešto činio i za Bosnu. Imao sam stalni kontakt s Bosnom i Sarajevom jer mi se sestra već pedesetih godina preselila u Sarajevo. Drago mi je što sam svojim radom i angažmanom učinio da napravim sponu između Bošnjaka Sandžaka, Crne Gore i Bosne. Drago mi je i da su ljudi iz Bosne to prepoznali i odali mi priznanje za moj doprinos. Ne bude to čovjeku svejedno kada vidi da taj dugogodišnji rad neko ipak prati i prepoznaje”, s određenim ponosom ističe Smailagić.

Jedne je prilike Himzo Polovina gostovao u pozorištu u Beranama. Đorđe Marjanović i Himzo Polovina sjedili su u bifeu pozorišta i tu su se upoznali s Aljom Smailagićem. Neko od prisutnih predstavio ga je kao izvrsnog slikara, pa je Himzo odmah htio da vidi njegov atelje. “Rekoh mu da je tu na spratu. Himzo je bio veoma zainteresiran. Čim sam ih uveo u atelje, Himzo je odmah uperio prstom u jedan portret i rekao: ‘Ova žena ti je luda.’ Rekoh mu da jeste. Pošto je po profesiji bio specijalist neuropsihijatar, Polovina odmah poče objašnjavati kako se ta gospođa s portreta ponaša, kakvi su joj simptomi, kakve reakcije ima, ama baš kao da je liječio. Vidite, pri izradi tog portreta ja te stvari nisam bio uočio, a naravno da mi je bilo drago kada sam i na ovaj način dobio, pa mogu slobodno reći, potpuno unikatnu potvrdu da sam u izradu jednog portreta sasvim dosljedno prenio i psihu određene osobe koju kasnije vrstan neuropsihijatar, kakav je bio Himzo PolovinaHimzo H, iako je nikada nije poznavao i nije je liječio, može isključivo preko slike prepoznati i pročitati”, objašnjava Smailagić.

IMAGINARNI DIO ŽIVOTA MNOGO JE SADRŽAJNIJI OD OVOG FIZIČKOG

Kada je predsjednik Crne Gore gostovao u Beranama, načelnik Općine Berane osjećao je potrebu da ga dovede u atelje kod Alje Smailagića, kako bi mu pokazao kulturna zbivanja u Beranama. Kasnije mu se načelnik na neki način pravdao, kazavši mu: “Aljo, htio sam nešto lijepo da mu pokažem. Nisam znao šta ću, pa sam ga doveo kod tebe u atelje.”

“Svi su kod mene svraćali i taj atelje bio je otvorenog tipa i svima vrlo izazovan. Sve su to momenti koji su mi potvrđivali da to što radim ima nekog smisla. Drago mi je da je ambijent tog mog ateljea znao biti cijenjen”, potcrtava Smailagić i dodaje da, iako je dao svoj izuzetan doprinos u Beranama, doprinos koji su mnogi vezani za taj kulturni dio života itekako znali cijeniti, nije naišao na otvorena vrata kada je kasnije pokušao da s kćerkom Merimom otvori galeriju u Beranama. “Ona je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, trenutno predaje na Likovnoj akademiji u Trebinju. Htjela je dati doprinos Beranama, vjerovatno kao što sam i ja to u svom mladalačkom poletu činio u ono vrijeme. Tada u sjevernom dijelu Crne Gore nije nigdje postojala galerija i sasvim je sigurno da bi bila jedinstvena, međutim, nisam naišao na razumijevanje i odbili su naš prijedlog uprkos tome što su se na svakom ćošku otvarale kafane. Vjerovatno su gradske vlasti Berana smatrale da je važnije da grad ima mnoštvo kafana, a nijednu galeriju. Šta je tu bilo u pitanju, da li je naše ime ili nacionalnost, nisam siguran”, ističe Aljo. Kada je vidio da nema sreće u Beranama, prešao je u Budvu. Budvani su bili veoma korektni i u roku od nekoliko dana dobio je posao koji je tražio. Aljo kaže kako ne voli pretjerano pričati o politici, ali se slaže s konstatacijom da su primorci u Crnoj Gori mnogo rasterećeniji po pitanju nacije i religije.

Nikada ga nije pretjerano zanimalo šta kažu kritičari o njegovim djelima i kako će njegova djela drugi shvatiti. Aljo kaže kako se tim besmislicama nikada nije zamarao niti ga danas to interesira, jer, prema njegovim riječima, kod kritičara možete pronaći mnoštvo nekih uobičajenih fraza koje se prvo nauče, pa se onda koriste i ponavljaju u nedogled. O svom djelu Aljo kaže ovako: “Naprimjer, kada vidite djevojku, ona je sva lepršava, prosto lebdi u zraku. Eh, to ja naslikam na nebu, ali ne realistično, već u nekoj vrsti imaginacije. To su sve nagovještaji određene imaginacije naslikane u toplim tonovima. Pravio sam izložbe tek kada sam vidio da imam nešto novo za reći i ponuditi. Ali, ne znači da ja samo robujem tom jednom stilu. Vidite, ako me oduševi Baščaršija noću s njenim svjetlom, ja to moram naslikati onako kakva ona zaista jeste. Nema se tu mnogo šta ni dodati ni oduzeti. Ja to doživljavam sasvim drugačije. Doživljavam tu svjetlost, tu igru, tu kaldrmu, vrevu ljudi i svjetla, i bilo bi glupo da to radim na imaginaran način”, pojašnjava Smailagić. Jednom je s bratom izašao navečer da prošeta. Onog trenutka kada su izašli iz tramvaja slika Baščaršije mu je bljesnula pred očima. “Rekoh mu: ‘Ahmo, sačekaj samo da malo upijem ovaj utisak i ovu sliku.’ Baščaršijska džamija tamo osvijetljena, sebilj osvijetljen, sve osvijetljeno. Igra svjetla bila je prosto nevjerovatna”, s divljenjem prepričava Aljo Smailagić.

Godine 2010. Aljo Smailagić imao je izložbu u foajeu pozorišta u Sarajevu. Tada je, na prijedlog jednog uglednog Fojničanina, prenio izložbu u Fojnicu, pa je izložba bila predstavljena u okviru manifestacije “Susreti Zije Dizdarevića”. Nakon što je izložba bila uspješno otvorena, prišao mu je neki čovjek i kazao da se zove Muhamed Ramović. “To mi ime zaista ništa nije značilo i nisam znao o kome se radi. Čovjek mi tada reče: ‘Ovu izložbu moraju da vide moji Goraždani.’ Naime, radilo se o gradonačelniku Goražda i njemu se izuzetno svidjela moja izložba, pa je htio da je preselimo i u Goražde. Uvijek sam volio odlučne ljude pa sam odmah pristao da se nakon Fojnice izložba preseli i u Goražde. Opet je bila uklopljena u neku proslavu, a otvorenju izložbe prisustvovao je švedski ambasador. Ramović mi je tada rekao kako želi da mu u čast poklonimo jednu sliku. Htio je da ja dam neki prijedlog, međutim, na to nisam pristao. Predložio sam im da prate njegove reakcije kada bude posmatrao moje slike, pa kod koje zastane i najviše vremena provede, onda ćemo mu tu sliku pokloniti. Tako je i bilo. Ambasador nije ni pola izložbe prošao, a eto ti već Muhameda Ramovića, nosi sliku i zadovoljno mi govori: ‘Evo je, ova mu se mnogo svidjela'”, kroz smijeh će Smailagić.

Smailagić kaže kako mi, zapravo, ne živimo samo ovaj fizički život. “Kada mi se djeca počnu žaliti na neke životne probleme i poteškoće, kažem im da uključe sklopku mašte, da razmišljaju pozitivno, da se malo oslobode ovih okova života. Jednom mi se kćerka hvalila kako je uspjela da uz pomoć mašte odagna zloslutne misli i da razmišlja pozitivno. Naravno da stvari tako funkcioniraju. Mi stalno sanjarimo i taj imaginarni dio života mnogo je sadržajniji od ovog ovdje fizičkog. Kamo sreće da se ljudi više bave ovim stvarima, manje bi sebe opterećivali