Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor
 poslovica, ali i: da nema vjetra, pauci bi nebo premrežili.</p>
<p>Ništa od ovog razmišljanja ne odnosi se na događaje ovog ljeta. Izvještaji iz nebeskog kompjutera govore da je napad i vlast čovjeka nad vatrom i vodom dovela do odgovora. Zemlja i zrak itekako su dio te drame.</p>
<p>I ja, kao provjereni meteoropat.</p>
<p>Mogao bih o tom knjigu napisati.</p>
<p>Kad bih bio pisac.</p>
<p>Ovdje često dolazi jedan pisac.</p>
<p>Ne znam zašto, ali njegova prisutnost me uznemiruje. On i gleda nekako kao da piše.</p>
<p>Uostalom, to me ne zanima. Vidi šta vidi. Neka to ostane njegova stvar. Kad ga je već obuzela. Ili je to sudbina?!</p>
<p>Priznajem, pišem i ja. Pišem dnevnik. Zašto to čine ljudi koji zaziru od pisaca? Možda zato što pišu samo za jednog čitaoca? Ili je i to varka kao tolike druge u svijetu u kojem živimo.</p>
<p>Danima razmišljam o njoj.</p>
<p>Stalno mi dolazi u pamet i gleda me nekako upitno.</p>
<p>Svi su u “Išaretu” primijetili, ali niko mi ništa ne govori niti pita, kao da mi ne želi pristajati na muku.</p>
<p>A meni pred očima stalno <em>Naoblačena susjeda</em> (liči na naziv neke priče ili kakvog drugog teksta, hoćeš-nećeš – i dnevnik je tekst).</p>
<p>Bio sam veseo čovjek. Bar prividno. Jedan od onih koje zovu vječnim optimistima. Oblačio sam se također veselo, potpuno u skladu sa svojim punačkim obličjem. Međutim, sve je to bilo prividno. Kad bih poslije teškog posla došao u svoju sobu, najednom bi sva snaga iščiljela iz mene, najednom sam se osjećao nekako nemoćan i jedino što sam želio bilo je da se odmorim od svoje posvemašnje veselosti koja toliko oduševljava moje poznanike, a meni pričinjava toliki napor.</p>
<p>I tad bi se obično počelo događati.</p>
<p>Iz stana do mog začula bi se bučna muzika, neko lupanje i zveckanje, grohotan ženski smijeh koji me je dovodio do izbezumljenja.</p>
<p>Nisam se usuđivao da zalupam u zid. Jednom sam to učinio, a ono što je potom uslijedilo bilo je tako strašno za moje živce da je bolje i ne spominjati.</p>
<p>Viđao sam tu susjedu ponekad. Ona je također živjela sama i oblačila se čudno, sva je bila u nekim tamnim bojama i uvijek nekako namrgođena, prosto naoblačena. Naprosto me je strijeljala pogledom i pravila se da me ne poznaje na ulici, tako da se nisam usuđivao ni da joj poželim dobro jutro, a kamoli dobro veče.</p>
<p>Ipak, iz njenih postupaka moglo se vidjeti da ona ponekad obraća pažnju na mene. Na neki čudan, sitničarski način. Do mene su često dolazile pritužbe i ogovaranja čak, a kad sam jednom doveo prijateljicu iz preduzeća da udvoje proslavimo moj rođendan, buka i lupnjava iz susjednog stana prevršile su svaku mjeru. Zbunio sam se, a prijateljica se iznervirala, gotovo uplašila i napustila me prije nego što smo otvorili pjenušavo vino.</p>
<p>Nastojao sam da komšinicu što manje viđam.</p>
<p>Kad bih čuo njena vrata, sačekao sam da ode i tek potom izlazio.</p>
<p>Možda je i ona tako činila, ne znam?</p>
<p>Tako je to trajalo i trajalo, sve dok nisu počele one velike kiše, sjećate se, i dok poplava nije ozbiljno zaprijetila i našoj zgradi. Dok sam se turobno približavao svojim vratima, otvorila su se vrata susjetkinog stana i ona je izišla u kućnoj haljini, izbezumljena, uplašena. Gotovo da je nisam prepoznao. Kroz razvaljeni prozorski okvir u stan se slijevala voda. Nisam razmišljao. Utrčao sam u stan i popravio prozor.</p>
<p>Sjetio sam se njenog imena i kazao joj nešto utješno.</p>
<p>Ponudila mi je kahvu kao nagradu, a na licu joj više nije bilo ni jednog oblačka. Nešto kasnije, unatoč pljusku napolju, shvatio sam da je moja susjeda posve nalik na jasan, vedar i sunčan dan.</p>
<p>Dan o kojem sam ispisao mnogo redaka u svom dnevniku.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bitka za UkrajinuSljedeći članak
Razgovor s čovjekom za kojeg sam mislio da je lud
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo