“Pisci, i uopće umjetnici, najkomotnije se osjećaju samo tamo gdje ih se razumije. Stani-pani, svako svije ili nađe svoje za stvaranje gnijezda. Bio sam član Udruženja pisaca Srbije, a to 1991. ili 1992. godine prestao biti. Kada sam počeo živjeti i u Sarajevu, u Društvo pisaca BiH primljen sam po pozivu, kao i Vidosav Stevanović. Ja, kad se ovdje nakahrim, trknem u Sarajevo ili nekud gdje me familija povede. Dobro mi je gdje god ne zavisim od sadake nečije ili neke političke elite, od njihove (ne)volje. Hvala Bogu, živim kako mogu i ničeg se ne stidim, a prijatelja na sve strane. Šta ćeš više!? Puno je pisaca porijeklom iz Sandžaka u Bosni, to im je sada domovina, kao jezik”