Prije nekoliko dana, 1. septembra, navršilo se 27 godina od smrti velikog i važnog bosanskohercegovačkog književnika Derviša Sušića. Za Stav o djetinjstvu, odrastanju s ocem i njegovom životu i djelu govori Sušićev sin Muhamed

PIŠE: Nedim Hasić (Stav, 11. septembar 2017)

Otac je bio ters: Ono čega se najranije sjećam jeste da je otac bio ters. Kao anegdota, postojala je priča za jednog poznatog intelektualca, očevog dobrog druga. Kada je bio mali, a bio je najstarije muško dijete, vrlo inteligentan, pozovu ga muški u svoje društvo. Postavi ga neko od tih muških kraj sebe i kaže mu: “Sine, pametan si i nadaren, šta ćeš biti kada narasteš?” A mali kaže: “Ja ću biti ters zato što svi viču da je amidža ters, a svi lete da mu nagode. Hoću i ja tako kad odrastem.” Moj je otac bio druga vrsta tersa. Nije galamio, nije pravio scene po kući, nije bio ta vrsta tersa. Radilo se onako kako on kaže, dok je bio u snazi i dok mi nismo malo izrasli.

Bio je nevjerovatno uredan. Iz jedne od prvih lekcija pisanja u osnovnoj školi dobio sam jedinicu, a i danas mi je rukopis za jedinicu. Ljut, uzeo je za vrijeme ručka pero i tintu i iz čitanke prepisao tekst kao da ga je fotokopirao. To je učio u Srednjoj učiteljskoj školi i moralo se pisati čitko i uredno. Packe na zadaći bile su moj specijalitet, da kap tinte kane na pogrešno mjesto. Oca se u kući niko nije bojao, jednostavno, u kući su stvari bile tako postavljene. Tu je bilo dosta i maminog doprinosa. Njoj je valjda tako bilo lakše održavati domaćinstvo, ona je bila učiteljica koja je većinu svog radnog vijeka radila dvije smjene dnevno, odgajala nas troje djece, a kod nas je uz to skoro uvijek bila jedna od nena ili neko od rodbine. U našem jednosobnom stanu znalo je noćiti deset ljudi i nije nam bilo tijesno. Danas se ljudi više ne posjećuju na taj način, više niko ne noći kod familije, prestale su takve vrste druženja.

Sin poznatog oca: Nisam nikada rastao bez te percepcije šta on radi, da piše, da s pokojnim Radoslavom Zuranovićem vodi tuzlansko pozorište… Kada sam bio baš mali, otac nije bio toliko poznat. Kasnije mi se desilo nekoliko situacija gdje mi je to čiji sam bila otežavajuća ili olakšavajuća okolnost. Bilo je i zabavno kada me sretnu i kažu: “Evo sina Meše Selimovića.” Danas se više nego ranije pitam kako je tekao taj proces nekoliko njegovih paralelnih života. Ni mami ni nama nije bilo jednostavno jer je povremeno dugo izbivao iz kuće. Kada bi imao nešto ozbiljno da “provari”, znao bi otići po nekoliko sedmica u Bugojno ili Fojnicu. Osami se, uzme sobu u hotelu i piše. Najplodniji ili, bolje reći, najatraktivniji dio njegovog spisateljstva nastao je dok je pisao kod kuće ili u Tuzli, u nekom od svojih ureda u pozorištu, arhivu ili Narodnoj biblioteci koja sada nosi njegovo ime.

Znao je ustati u pola noći pa pisati za kuhinjskim stolom, sutra to prekucavati pa onda sve prekrižiti i baciti. Ostale stvari, koje narod ili kritika smatraju manje interesantnim, možda zato što su puno teže za provariti, nastale su iz tih njegovih samoća. On od Danila počinje da piše o ljudima koji su se razočarali u revoluciju ili nisu baš uspjeli složiti sve kockice u skladu s nekom realnošću koja nije bila po ćejfu onih koji su bili očevog kova. Njega je to, na kraju, i ubilo. Naravno da je bio razočaran. Živio je relativno kratko i sreća je da nije dočekao rat i sve ono što se tokom i nakon njega događalo. Znao sam da je razočaran. U knjižici izdatoj povodom jednog od poslijeratnih događaja vezanih za njegovo djelo objavljen je i članak naslovljen Mi znamo ko smo. To je njegov posljednji javni nastup, objavljen u Oslobođenju kada je rat već počeo. Odnosi se na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake i u tom pismu kritički je predvidio tragični nastavak naše historije i zamjerio onima koji su izdali ideale za koje su se borili.

Smrt “od biografije”: Imam dvije starije sestre. I s njima i sa mnom razgovarao je više spontano, nije nam držao lekcije. Pitamo ga nešto što nam treba za školu, onda bi on to iskoristio da prebaci priču na temu za koju je smatrao da je trebamo čuti. Kada smo preselili u udobnije stanove, tada je već imao posao savjetnika u CK pa nije morao baš svaki dan ići na posao. Onda je počeo poboljevati, posljednju deceniju svog života puno je stvari napisao u bolnici u Tuzli, kod rahmetli Ibre Pašića, doktora s kojim je bio intimus. I brat mu je tamo bio ljekar, pa bi otac, uz sve te pretrage i zahvate, pisao. U toj je bolnici i umro. Volio je, kada bi ga pitali od čega je bolestan, reći: “Od biografije.”

Utjecaj oca imama: Na oca je utjecalo, na mene nije, jer sam ja bio mali kada je djed, ili đedo, kako smo ga zvali, umro. Otac nije bio praktični vjernik, bio je ateista. Postoji priča da je proučio pred smrt Ešhedu en la ilahe illallah, ali ja to ne znam jer nisam bio kraj njega. Na oca su više utjecale priče njegove majke, narodne pjesme i sve ono što je ona znala o Bosni. Kada je otvarana soba Derviša Sušića u Tuzli, predlagao sam da se na jednom od panoa stavi tekst narodne pjesme koju je otac sačuvao, jer između te pjesme i Dervišove literature veća je veza nego između njega i svih drugih pisaca i utjecaja. Otac nikada nije govorio sevdalinka, uvijek narodna pjesma. U nekim knjigama, u romanima Čudnovato ili Nevakat, nalaze se djelići tih pjesama.

Pred rat sam ga nagovorio da napravi jednu zbirku narodnih pjesama koje su bile zaboravljene, danas ih više niko ne zna. Podsjetio sam ga na Borhesov Priručnik fantastične zoologije i predložio da knjiga ima sličnu kompoziciju. Tražio sam od njega da zapiše svaku pjesmu koje se sjeća, gdje ju je čuo, kako se i na koji način pjeva… Ta je knjižica bila skoro spremna za štampanje. Kada je otac umro, taj je rukopis nestao u gužvi oko organiziranja njegove sahrane. Već godinama molim “poštenog nalazača” da taj rukopis, za dobrobit naših naroda, vrati. Nema mu traga već godinama, nestalo je uz njega još i nekoliko vrlo intimnih predmeta. Inače, nemamo previše očevih rukopisa. Nešto se nalazi kod sestre, velika većina neobjavljenih rukopisa predata je Muzeju književnosti. Neke sam rukopise pročitao u sveskama, nemaju puno veze s objavljenim u knjigama. Ima nekih satiričnih pjesama i ne znam jesu li i preživjele rat. Znate kako je bilo u ratu – očeva marksistička literatura pomogla nam je da preživimo jer nismo imali ništa drugo na čemu bismo skuhali čaj.

Ideologija i religija: Otac nije imao potrebe miriti to dvoje, koliko je njegov otac bio ortodoksni musliman, toliko je Derviš bio ortodoksni komunista. Veoma je mnogo znao o islamu. Sjećam se kada bi otac i njegov brat, a moj amidža, profesor Hasan s Fakulteta političkih nauka, sjeli i pred sebe razastrli tri Kur'ana. Jedan na našem, jedan na njemačkom, jer je otac govorio savršeno njemački i francuski, i jedan na arapskom, jeziku kojeg je Hasan govorio perfektno. Hasan je iz Kaira donio izdanje Kur'ana i dosta knjiga islamske filozofije koje je tamo kupovao i onda njih dvojica analiziraju ajet po ajet, suru po suru, šta to može značiti filozofski, historijski… Otac je znao islam, znao je historiju, pogotovo ovih krajeva. Njegov profesor bio je čuveni Hamdija Kreševljaković, koji ga je na kraju druge godine u Učiteljskoj školi pitao: “Jesu li bosanske velmože mogle pred Kosovsku bitku jesti bosanske ćevape?” Mi danas govorimo o različitim formama reformi obrazovnog sistema, a vidimo da su i davno prije postojali pedagozi koji su djecu tjerali da razmišljaju o onom što znaju i da izvlače zaključke, a ne samo da reproduciraju svoje znanje.

Najteže djelo: O tome mi nikada nije govorio, ali se dala primijetiti, kako je stario, promjena interesa za teme u pisanju. Više su ga zanimale frustracije starijih ljudi, pogotovo onih koji su prošli rat u partizanima. Oni drugi su ga malo manje zanimali, mada se on poslije rata družio s ljudima koji su bili, uvjetno rečeno, i u drugim vojskama.

Omiljeni pisac: Najviše je cijenio Krležu. Imao je običaj reći kako Krleža valja historiju svojim rečenicama. Danas je Krležu lakše čitati uz Wikipediju, a onda je trebalo, ako ništa, bar enciklopedijsko znanje dobrog dijela historije da se razumiju, naprimjer, Zastave. Cijenio je Andrića i Selimovića kao pisce koji su dobro vladali rečenicom, ali je Krleža bio prije svih. Od stranih, Shakespeare mu je bio najdraži jer je tamo naučio da su svi likovi poredani u skladu sa standardima moderne psihologije, dakle ne psihologije iz Shakespearovog vremena, nego baš moderne psihologije. Prije nekoliko dana sam poklonio prijateljici dvije knjige, jednu od Alfreda Adlera i drugu od Carla Junga, u kojima su očeve zabilješke sa strane, koja psihološka karakteristika bi bila bitna za neki od likova, kako da taj lik prilagodi psihološkom modelu ili obrnuto, kako da svoj lik urami u karakterističan psihološki profil.

Problemi zbog pisanja: Imao je problema u onim strukturama kojima se nije sviđala kritika. Imao je problema s ljudima kojima nije odgovaralo da on na takav način piše o Bosni i Hercegovini, da je Bosna konglomerat koji se ne može i ne smije rastakati na sastavne dijelove. Svaki put kad bi se to pokušalo bio je belaj. Njegov najveći problem je bio što se razočarao u ljude s kojima je ratovao. On je mogao, kao u Danilu, da opravda čovjeka koji krade od države i da ukradeno da sirotinji, da bude neka vrsta socijalističkog Robina Hooda. Ali nije mogao opravdati onoga koji krade od države za koju je poginuo njegov brat, prijatelj ili saborac, ili brat ili prijatelj tog istog čovjeka, i da uzima sebi. To ga je ubilo.

Prijatelji: Otac je imao prijatelje među intelektualcima, bili su to Radoslav Zoranović, Mak i Meša, Ahmed Hromadžić, Branko Ćopić, Aleksa Mikić, Stevan Bulajić, novinari Alojz Sunarić, Branko V. Radičević i Ferid Softić, njegov ratni drug Salih Osmanbegović… Izvinjavam se ako sam nekoga zaboravio. Svi su oni bili u našoj kući, dolazili u posjete. Ali mirniji je bio u druženju s običnim ljudima. Imao je dobrog prijatelja u Sarajevu, pokojnog čika Đoku Mičića, s kojim se družio još u Tuzli, često su pričali o njihovim poslijeratnim putešestvijama. Najrahatniji je bio u Srebrenici. Otac i majka su u dva navrata, poslije rata, bili učitelji u Srebrenici i tamo je bio najmirniji. Ode u lov s tamošnjim ljudima, neki od njih nisu znali ni sva slova abecede, ali su bili pošteniji i iskreniji prema sebi i prema drugima nego neki intelektualci s akademskim titulama.

Najružnije: Ništa što sam o njemu pročitao me nije pogodilo, mada su ga nazivali i munafikom. Najružnije što sam čuo o njemu bilo je od jednog bivšeg političara, koji je kazao da je Derviš bio mediokritet u književnosti. A eto, danas povremeno vrlo korektno sarađujem s ljudima koji su nastavili djelo tog, sada već rahmetli čovjeka, jer oni nisu krivi za njegove izjave.

Vlasenica: Meni nije značila ništa. Tamo sam prvi put otišao poslom prije desetak godina. Prije toga sam samo prolazio ili svraćao na kahvu. Otac nas nije vodio po Vlasenici, stara djedova kuća je srušena i tamo su sada stambene zgrade. Sva je ta mahala porušena, što je neki logičan historijski proces jer se to dešava u svim civilizacijama i na svim kontinentima. Ne znam je li on imao neke traume pa ih nama nije htio prenositi ako nas odvede tamo. Vlasenica je mjesto dešavanja nekoliko priča. Nismo o tome nikada pričali, ali mislim da je radnja romana Čudnovato locirana u Vlasenici.

Ulica Derviša Sušića: Njegovu ulicu u Vlasenici nisam vidio. On je najpoznatija osoba iz tog grada. Ustvari je lokalni “Merhamet” zaslužan za to da se jedna od ulica nazove po Dervišu Sušiću. Derviš ima ulicu u Brčkom, Srebreniku, Bihaću… U Sarajevu nema. Možda je i bolje tako. Nijedna škola ne nosi njegovo ime i možda je u ovakvom kontekstu odnosa to i dobro jer bi vjerovatno samo produbilo uvijek bolne diskusije o prošlosti.

“Nevakat”: Kritičari se iznenade kada im kažem da je Nevakat prvi iz grupe rukopisa Uhode, Pobune i Hodža strah. Nevakat je prva velika priča iz tog opusa i to malo ko zna. Neki profesori s kojima sam razgovarao tvrde da nije. Znam šta je meni otac rekao, šta je njima govorio, ne znam. Dervišov književni guru bio je Meša Selimović, njegov učitelj u Višoj osnovnoj školi u Tuzli, ali kasnije i književni učitelj. Otac je Meši poslao Nevakat u rukopisu, Meša je odgovorio: “Nije vakat da se to sad objavljuje.” Tako je roman i dobio naziv. To se desilo sredinom šezesetih godina. Ono što je izdano kao Nevakat pretrpjelo je jako malo izmjena u odnosu na original. S vremenom čovjek počne drukčije slagati rečenicu, pa su i te intervencije valjda bile neophodne.

“Uhode”: Kada sam išao u srednju školu, nama su govorili kako je Marx rekao da je iz Balzacovih romana naučio najviše o historiji Francuske. Ne volim puno da pričam o tome, ali sam slobodan reći to i za Dervišova djela, s tim što se iz njegovih djela može pročitati i budućnost. Jedan dio te tragične lekcije prošli smo prije 25 godina. Za neke dijelove Uhoda pribavljao je prijepise originalnih dokumenata, što je plaćao iz svog džepa. Tada nije bilo aparata za fotokopiranje, pa je prijepise dobio iz Turske, iz arhiva koji možda još nisu otvoreni. Dobijao je ono što je tražio, da ne govorim kako. Dosta materijala za Uhode, posebno tog starog, historijskog dijela, nastalo je na osnovu autentičnih dokumenata. Što se tiče dijelova iz NOB-a, on je živio s tim ljudima, neki od njih bili su mu prijatelji, sastančili su po komitetima. Masa je ličnih iskustava u njegovim djelima, ali i iskustava njegovih prijatelja.

Trebate biti svjesni da je kod Derviša, kada god vezuje neku radnju za neki historijski događaj, to provjereno činjenicama, taj se događaj zaista i zbio. Nema izmišljenih bitaka. Stvari napisane u očevim knjigama, barem one iz 20. stoljeća, jesu njegove priče, priče naše rodbine i njegovih prijatelja. Priča iz romana Hodža strah modificirana je, prilagođena naša porodična priča. I mene je “metnuo” u jednu knjigu, roman Listopad, ali samo fragmentarno. Sin koji u patikama dolazi da obiđe oca u bolnici i kaže: “Vozdra, rista”, to sam ja. Ne znam da li je Safija, njegova žena a naša majka, bila inspiracija za bilo koji ženski lik iz njegovih romana i drama. Majka, kao nijedna osoba na svijetu, nije bila savršena, ali da nije bilo nje, ne bi bilo ni Derviša Sušića ni njegovih knjiga. Mama je bila očeva najveća podrška.