Hakijina želja je da upozna Edina Džeku, ili da barem dobije od njega poruku i dres. On mnogo voli fudbal, a Džeko mu je broj jedan. Volio bih da on ostvari ovu svoju želju i upozna čovjeka kojeg može samo gledati na televiziji. Džeko je heroj svih nas, a Hakija moj mali heroj”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Hakija: Luka je planinsko mjesto udaljeno od centra Srebrenice više od pedeset kilometara. Do ovog mjesta i do susjednog Kruševog Dola vodi krivudavi, uglavnom loši, pola asfaltni pola makadamski, put kroz brda. Da biste stigli od Srebrenice do Luke, trebaju vam minimalno dva sata vožnje.

Prije desetak godina u Luci je napravljena školska zgrada, ali djeca u njene klupe nikada nisu sjela. U ovu zgradu tada je uloženo približno 200 hiljada maraka, a đaci se, umjesto u njoj, školuju u Podravanju, mjestu od Luke udaljenom 25 kilometara.

Još jedna školska godina privedena je kraju, a iz Luke se samo jedno dijete raduje školskom raspustu. Hakija Sinanović završio je drugi razred, koji je krunisao odličnim uspjehom.

Za Hakiju se s pravom može reći da je mali heroj. Pored toga što je jedini školarac u selu, Hakijin školski dan traje dvostruko duže nego kod njegovih vršnjaka u gradu. Naime, Hakiju svaki dan u školu vozi otac Muhamed, a do škole u Podravanju im treba u prosjeku sat i po ako je vrijeme lijepo. Zna se dogoditi, u hladnim zimskim danima, da Hakija ne ode na nastavu jer snijeg bude dublji od metra, a minusi debelo ispod nule.

Hakijin školski dan počinje u pet ujutro, kada uzima svoje stvari, sjeda u očevo auto i kreće prema školi. U prosjeku je Hakijin odlazak i dolazak iz škole duži nego što traje nastava tokom dana. Uprkos svemu, odličan je učenik, na što je ponosan i njegov otac Muhamed.

“Osjećaj je jako dobar. Svako bi trebao biti ponosan na ovakvog sina. Ja samo mogu drugima da poželim ovakav osjećaj. Naporno jeste svaki dan putovati, ali kada njega pogledam u oči i vidim njegovu želju za školom, meni sav teret spadne. Ja sam ponosni otac i trudit ću se da sve što bude u mojoj moći da pomognem svom djetetu”, kaže Muhamed, koji otkriva šta Hakiji stvara problem.

“Umoran bude, najviše ga san slama. Kako i on sam kaže, ne može se nikad naspavati”, govori Muhamed i dodaje da bi najbolja opcija od nove školske godine bila da se u Luci otvori područno odjeljenje.

“Time bi se odlazak povratničkih porodica zaustavio. Mnogi koji su se vratili u Luku ponovo su je napustili zbog svoje djece, upravo kad je bilo vrijeme za njihov polazak u školu. Sada u selu imamo desetero djece, od čega su četiri bebe. Najesen će biti petero školske djece. Tako da Hakija neće biti sam”, priča Muhamed, koji smatra i da se život povratnika u ovom mjestu može poboljšati.

“Put je jako, jako loš. Mnogo bi nam značilo kada bi ga se uradilo jer bi nam lakši život bio. Brže bismo stizali do grada, bolnice i svega ostalog što nam treba, a bilo bi dosta više i povratnika.”

Muhamed kaže da je Hakija sretno i dobro dijete koje ima svoje želje. Nažalost, otac nije u mogućnosti da sinu mnoge od njih ostvari.

“Hakijina želja je da upozna Edina Džeku, ili da barem dobije od njega poruku i dres. On mnogo voli fudbal, a Džeko mu je broj jedan. Volio bih da on ostvari ovu svoju želju i upozna čovjeka kojeg može samo gledati na televiziji. Džeko je heroj svih nas, a Hakija moj mali heroj”, kaže ponosno Muhamed.

Ema: Na drugom kraju Srebrenice, u selu Bukovica, malena Ema Jusupović sprema se za svoje prve školske korake koje će napraviti u septembru s početkom nove školske godine. Ema i njen mlađi brat Emir jedino su dvoje djece u ovom selu u kojem nema škole. Nema je ni u blizini, tako da Ema, iako zna da će poći u školu, još ne zna u koju i gdje. Emini roditelji Zlatija i Midhat moraju pronaći rješenje.

“Opcija je da iznajmimo stan u Srebrenici, za koji ne znamo kako ćemo ga plaćati. Pored toga, postoji mogućnost da nam Opština ustupi na korištenje jedan od stanova u zgradama socijalnog stanovanja u Potočarima, ali po tom pitanju nismo optimisti. Najbliže škole udaljene su više od deset kilometara u jednom smjeru, pa postoji opcija da ja Emu vozim u školu svaki dan. Uglavnom, imamo vremena do septembra da pronađemo najbolje rješenje za naše dijete”, kaže Emin otac Midhat, koji ne želi napustiti svoje ognjište.

“Mogli bismo otići u Federaciju, ali ovo mjesto je moje, mog oca koji je ubijen 1995. godine i čije kosti leže u Memorijalnom centru Potočari. Ipak, za djecu se moramo boriti, moja Ema će ići u školu, to je sigurno”, kaže Midhat.

Osat i učo Sejdalija: Naselje Osat udaljeno je od Srebrenice više od trideset kilometara. U ovom naselju postoji petogodišnja škola koju pohađa osamnaest učenika, a od jeseni bi ih u školskim klupama trebalo biti troje više. Kolike su razmjere genocida u Srebrenici, možda najbolje pokazuje podatak da je školu u Osatu prije rata u prosjeku pohađalo više od osam stotina učenika u jednoj školskoj godini. Sada ih je samo osamnaest i uče ih dva učitelja.

Sejdalija Suljić jedan je od njih. Prije nekoliko godina se, nakon završenog fakulteta, vratio u Srebrenicu i počeo raditi učiteljski posao.

“Prvo sam radio u Ljeskoviku dvije godine. Nažalost, škola u tom mjestu je zatvorena. Ja sam ispratio posljednja dva učenika koji su nastavili školovanje u gradu jer sve područne škole imaju nastavu samo do petog razreda. To je bilo veliko iskustvo za mene jer sam očekivao punu učionicu djece, a učio sam samo njih dvoje dvije godine”, kaže Suljić, koji sada radi u područnoj školi u Osatu.

“U Osatu je više učenika. Ali, ja sam sad ‘troučitelj’ jer učim tri odjeljenja. Učim prvi, treći i peti razred. Nije to jednostavno, jer treba se organizirati, djeci držati pažnju. Mogu reći da su to fina djeca, vrijedna. Iako su uvjeti loši, oni uspijevaju savladati gradivo. U svakom razredu ima bar po jedan učenik koji se posebno svim znanjem i trudom ističe, tako da taj učenik u nekim trenucima pomaže meni pomažući svoji drugarima u razredu. Mi smo daleko od Srebrenice. Ovoj djeci mnogo toga nedostaje. Ne žive oni svi blizu škole ovdje. Neki su udaljeni po više kilometara. Ovo je velika teritorija, s dosta manjih sela u kojima ne živi mnogo stanovnika, tako da prema djeci u udaljenim mjestima treba imati razumijevanja, ponekad i popustiti, jer nemaju oni ni približne uvjete kao, recimo, djeca u gradu. Nemaju mogućnost ni da odu negdje često”, govori Suljić, koji će od septembra raditi u boljim uvjetima.

“Prije nekoliko dana u posjeti našoj školi boravio je gradonačelnik Sarajeva gospodin Abdulah Skaka, kao i načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić, koji su uz pomoć Udruženja ‘Jesi li za basket’ i drugih pojedinaca i firmi rekonstruirali školsko igralište. Pored toga, osigurali su nam nove table, sportsku opremu, kompjutere i dosta didaktičkog materijala. Dobili smo obećanja da će u narednom periodu uraditi još mnogo toga, kao što je prostorija za fizičko, kako bi djeci bili bolji uvjeti za rad”, kaže Suljić.

Na području općine Srebrenica postoji sedam područnih škola koje su u sastavu Prve osnovne škole Srebrenica: Sućeska (devet učenika), Žutica (22 učenika), Sase (pet učenika), Podravanje (šest učenika), Osat (18 učenika), Osmače (13 učenika), Potočari (120 učenika). Centralna škola u Srebrenici broji više od 200 učenika. Na području Skelana egzistira O.Š. “Kosta Todorović”, koju pohađa približno sedamdeset učenika.