“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

“Enko, hodi da te vidi brat. Nemoj plakati, šuti. Bit će dobro”, govorio je ranjeni dječak Sead Bekrić svom mlađem bratu Enveru, dok mu pokušava rukama pronaći lice i zagrliti ga.

Sead Bekrić teško je ranjen 12. aprila 1993. godine u Srebrenici od eksplozije granate na igralištu ispred škole. Od posljedica ranjavanja četrnaestogodišnji Sead izgubio je vid, a potresni snimci i fotografije tada su obišli svijet i postali jedan od sinonima patnje i stradanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

Sead Bekrić u razgovoru za Stav pričao je o životu prije rata, o ratnim dešavanjima, ranjavanju i životu nakon ranjavanja.

“Kao i mnoga druga naša djeca u Podrinju, živio sam na selu, nadao se. Želio sam da živim u miru i slobodi. Sve dok nije počelo pucati. Na našim područjima djeca brzo odrastu. Kada je zapucalo, imao sam trinaest godina, a osjećao sam se kao da imam šesnaest ili sedamnaest. U tim prilikama djeca brže odrastu i sazriju. Do početka rata najviše svog dječijeg vremena provodio sam u Srebrenici, tačnije u selu Ljeskovik, gdje sam imao udatu sestru. Tu je moja duša voljela da bude i zbog toga je u mojoj duši ostala prisutnija Srebrenica nego Bratunac, u kojem sam rođen. Taj prokleti rat počeo je 1992. godine, mada se i prije dešavalo svašta. Mi smo i prije 1992. godine znali da bi moglo doći do sukoba. Bile su one vojne vježbe, podjele, ono situacija da ne smiješ prolaziti kroz srpsko selo u neko doba dana. Rat fizički jeste počeo 1992. godine, ali mi smo po šumama živjeli i 1991. godine”, kaže nam.

SREBRENICA KAO LOGOR

U maju 1992. godine Voljavica, rodno mjesto Seada Bekrića, ostala je sama u okruženju, a on je s porodicom izbjegao preko brda u Srebrenicu. “Među prvima smo došli u Srebrenicu. Kada smo ondje stigli, taj grad izgledao je strašno. Nije to bila ni sjena od onog mjesta koje sam ja pamtio i koje je lijepo izgledalo samo nekoliko mjeseci ranije. Do rata je to bio lijep, živ gradić, a mi smo ga zatekli pustog. Mirisao je na paljevinu. Kao da mu je duša nestala. Od Petriče do bolnice nikoga nismo sreli. Osjećao se neki strah, tišina je razarala grad. Kad legneš da spavaš, osjećao se strah. Uskoro je grad bio napunjen hiljadama izbjeglica. Bio je to jedan veliki logor.

U jednoj kući bilo je po nekoliko porodica. Od polovine 1992. do polovine 1993. godine dolazile su izbjeglice sa svih strana. Grad je bio pun ljudi. Teško je opisati kako je izgledao. Svi su hodali nekako bez cilja, ljudi su bili tužni. Srebrenica je tad na sve ličila samo ne na grad. Bio je to logor gdje je bilo sasvim normalno da padaju granate, da su ljudi ranjeni, osakaćeni, mrtvi. Neobično je bilo ako jedan dan ne padne granata. Pored bolnice su se mogli vidjeti mrtvi ljudi, ljudi koji umru u bolnici pa ih poredaju onako. Smrt je postala nekako normalna, svakodnevica. Čovjek je postajao imun na te stvari. Nestane i straha.”

Dvanaestog aprila 1993. godine s položaja Vojske Republike Srpske na igralište ispred Prve osnovne škole i Srednjoškolskog centra Srebrenica ispaljeno je nekoliko granata.

“Tog 12. aprila 1993. godine bio je pravi masakr u kojem su ubijeni deseci ljudi. A prije granatiranja bio je to lijep proljetni dan, na igralištu se skupilo dosta naroda. Željeli su malo mira, da se malo opuste, izgledalo je to sve kao vašar. Čuli smo detonaciju u daljini. Niko nije obraćao pažnju. Druga granata pala je malo bliže, a treća na igralište. Pala je desetak metara od mene. Vidio sam jednog mog prijatelja ranjenog u nogu. Pritrčao sam mu i odvukao ga u školu. Nakon toga sam se vratio na igralište, da pomognem drugom prijatelju. Kako sam mu prilazio, ispred sebe sam vidio samo crni dim i nakon toga vidio sam boje koje su nastale od eksplozije granate koja je pala ispred mene. Bile su to neopisive boje. Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje.

Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav. Neki momak pritrčao je da mi pomogne. Donio me do bolnice. U bolnici sam već bio u potpunosti svjestan onoga šta se dogodilo. Nekako smo mi svi očekivali i znali da ćemo biti ranjeni u jednom trenutku rata.

Otac je došao, držao me u rukama i plakao. Govorio je: ‘Bolje da sam ja oči izgubio, nego tebe.’ Kada je izašao iz bolnice, poslije toga nikad više nismo pričali, nisam ga više čuo. Meni su rekli da će ranjenici biti prevezeni u Tuzlu. Ja sam znao da neću otići sam jer sam bio svjestan da će, ako odem sam, to biti kraj mog života. Da sam otišao sam, ostala bi mi porodica. Ostao bi mi mali brat koji je tada imao sedam godina. Razmišljao sam da se otac može snaći, sestra je bila starija, tako da je i njoj bilo lakše, ali bez brata i majke nisam mogao ići. Razmišljao sam, ako već idem u Tuzlu i ondje ću umrijeti, hajde da bar spasim brata i majku. Rekao sam da neću ići bez njih. Na putu za Tuzlu su nas napali Srbi u Bratuncu, bacili su zapaljenu gumu i to baš na kamion u kojem sam bio”, prisjeća se Sead.

NIJE POMOGLO NI 15 OPERACIJA

U Tuzli je ostao nekoliko dana i tada je nastao snimak koji je obišao svijet.

“Čuo sam doktore kako govore da nema nade za mene i da neću preživjeti 24 sata. Čuo sam to, ali nisam ništa rekao. U međuvremenu su mi u posjetu došli mati i brat. Brat je plakao, a ja sam ga pokušavao utješiti. Rekao sam mu da ne plače, da će biti sve dobro, da ja neću umrijeti. Sreća moja da je to neka kamera snimala pa je ta slika otišla u svijet. Jedna porodica u Kaliforniji, Kler i Tony Maglica, vidjela je snimak.

S obzirom na to da su oni moćni ljudi, odlučili su da pokušaju spasiti me i odvesti u Ameriku. Bili su povezani s humanitarnom organizacijom koja je dostavljala lijekove u Bosnu avionima, pa su me uspjeli prebaciti u Ameriku bez ikakvih dokumenata. Došao je po mene helikopter u Tuzlu, UNPROFOR je tu bio organiziran da me prebaci do Splita. Opet sam rekao da neću ići u Ameriku bez brata i majke. U toku leta za Split naš je helikopter napadnut, pogođen je, ali nije pao. U Amsterdamu su nam pravili probleme, nisu dali da idem u Ameriku, zadržali su nas 24 sata. Međutim, uspjeli su da riješe te probleme i ja sam stigao u Los Angeles, gdje sam dobio adekvatno liječenje.”

Liječenje u Los Angelesu bilo je teško i dugotrajno, ali doktori ipak nisu uspjeli spasiti Seadovo desno oko.

“Od trenutka ranjavanja do Los Angelesa imao sam salijevanje krvi u mozak, glava je bila sva rasturena. U Los Angelesu sam imao petnaest operacija. Pokušali su spasiti desno oko, ali nije bilo uspjeha. Da sam došao 24 sata ranije u Los Angeles, ne bi se ta krv usidrila oko glavnog živca i mogli su spasiti oko. Međutim, to nije uspjelo. Ja sam bio svjestan šta se dešavalo i s tim sam se pomirio.”

Uprkos svemu, Sead Bekrić se nakon liječenja nije predao niti je želio da ga ljudi doživljavaju kao osobu kojoj treba tuđa pomoć.

“Nakon što se sve smirilo, kada sam došao k sebi, shvatio sam da sam jedna od brojnih osoba koje su ranjene u Srebrenici. Samo što sam ja uspio da se spasim, a mnogi nisu. Rekao sam: Da li postoji mogućnost da ja nešto ostvarim, a da me ljudi gledaju kao Seju koji je nekada vidio, a ne kao invalida? Porodica koja me spasila bila je uz mene, trudili su se maksimalno da mi pomognu, da uspijem iako ne vidim. Prvo sam naučio da čitam Brajevo pismo, onda sam se obučio da koristim kompjutere. Otišao sam u srednju školu i rekao sam idem da se dokažem kao borac. U tome sam, vjerujem, uspio, jer sam završio školu.

Počeo sam raditi s Crvenim križom, a cilj mi je bio da se čuje o Bosni i da ja iskoristim priliku da skrenem pažnju na ono što se dešava u mojoj zemlji. Bio sam predstavnik Crvenog križa u Americi. Govorio sam širom svijeta, čak sam radio s princezom Dianom dok je bila živa, i s mnogim drugima. To je trajalo deset godina. Tokom tog rada išao sam u škole i uspio da završim političke nauke i međunarodne odnose. Magistrirao sam ekonomiju, i to je ono u kratkim crtama. Čitava priča mog života je bila što više pažnje okrenuti prema Bosni. Danas živim na Floridi, ovdje imam privatni posao, imam suprugu i dva sina. Ne mrzim, znam ko sam, šta sam i neću zaboraviti šta se sve dešavalo.”

Ono što je za Sarajevo pijaca Markale, za Tuzlu Kapija, to je za Srebrenicu školsko igralište i masakr na njemu, ako izuzmemo juli 1995. godine. O stradanju Bošnjaka na igralištu u Srebrenici svjedoči spomen-ploča koja se ne nalazi na igralištu na koje su pale granate, nego na susjednom. Za masakr u kojem su 12. aprila 1993. godini ubijeni deseci osoba do sada niko nije odgovarao niti je pokrenut sudski postupak.