Prostor Kulen-Vakufa i Orašca, navodi dr. Mujo Begić u knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi u izdanju od 2004. godine, naseljen je u prastaro doba, čemu u prilog govori i činjenica da je u arheološkim istraživanjima pronađeno mnogo predmeta i ostataka koji to potvrđuju

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Smješten u Ljutočkoj dolini tridesetak kilometara uzvodno od Bihaća, Orašac je rodno mjesto nekoliko vrlo značajnih ličnosti iz bošnjačke historije i epike u Krajini, ali i poprište jedne od najvećih krajiških tragedija i pokolja nad civilima tokom posljednja dva rata. U srednjem vijeku pripadao je Humskoj župi, a nakon osmanskih osvajanja Bosne nalazio se u sastavu Ostrovičke kapetanije. Hamdija Kreševljaković u knjizi Stari bosanski gradovi iz 1953. godine navodi da je grad Orašac sagrađen u periodu od 1703. do 1730. godine uz jednu srednjovjekovnu kulu.

“Godine 1782. bio je dizdar Ahmedaga, a iza njega Huseinaga Grozdanić i njegov sin, i ujedno zadnji dizdar Dervišaga. Godine 1833. bila su ovdje 3 topa. Naši Krajišnici tvrde da je Orašac zavičaj Budaline Tala, najmarkantnije ličnosti naše narodne epike”, navodi Kreševljaković.

Padom srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast, a nakon procesa prihvatanja islama, tačnije od 15. stoljeća do habsburško-turskog rata i poraza Osmanlija pod kapijama Beča, rađa se posebni krajiški graničarsko-ratnički mentalitet, koji kroz cijeli taj period lebdi na vjetrometini stalnih krvavih okršaja i sukoba. Takav način života, kako piše dr. Amra Kozlica u radu Krajiška junačka epika, objavljenom u Zborniku radova Islamskog pedagoškog fakulteta 2013. godine, život na granici, isticao se kroz narodno stvaralaštvo koje je na najljepši način posvjedočilo o psihosocijalnom koloritu i estetskim normama tog bajkovitog i davnog vremena na krajištu Osmanskog carstva. “Nakon poraza kod Beča i potpisivanja mirovnog ugovora u Karlovcu 1699. godine, dolazi ne samo do protjerivanja i masovnog iseljavanja Bošnjaka sa područja Ugarske, Slavonije, Like, Krbave, dijelova Primorja, te gradova Knina, Sinja, Vrgorca sa Herceg-Novim nego i do ogromnog kulturalnog šoka koji je rezultat jednog srušenog civilizacijskog kruga. Možda se najviše zbog toga Bošnjaci tako grčevito drže svoje epske predaje, koju tako nježno njeguju i brižljivo prenose ‘sa koljena na koljeno’, baš kao jedini teleporter u vrijeme viteštva i viteške časti, u vrijeme tabuiziranog ‘junačkoga nāma’, zbog kojeg se gubila i glava.”

Sarajevski arheolog Vejsil Ćurčić u tekstu Starine iz okoline Bosanskog Petrovca, objavljenom u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH od aprila 1902. godine, navodi da se iznad sela Gornji Štrbci (smješteno kod Nebljusa, koje se raspadom Jugoslavije nalazi u Republici Hrvatskoj, op. a.) diže ruševina nekog sredovječnog gradića čija je kula visoka 8 metara i sačuvala se do danas.

“Na njoj se vide tragovi kasnijeg pregrađivanja. Uslijed tih popravaka, promijenila je kula svoj prvobitni oblik. Veći dio gradića i džamija sagrađeni su za doba turske vladavine. Kraj kuće Bege Kurtovića leži u samom selu humak, na vršku toga humka nalazi se 13 starobosanskih nadgrobnih ploča od vapnenca. Po kazivanju Muhamed-bega Kulenovića, selo Orašac zvalo se nekada Bjelaj. Sjeveroistočno u šumi zvanoj krš leži na rubu krševite visoravni Prkos prostrana gradina, Gradina u Kršu, koja vlada cijelom oraškom ravnicom. Najveća duljina gradnje mjeri 580 m, najveća širina 284 m; na nekim mjestima ima u svemu 5 koncentričnih zaokruženih bedema, čiji se krajevi završavaju na jugozapadnoj strani mjesta na ivici strme stijene. Bedemi su od kamena. Ta građevina je jedna od najvećih u cijelom kotaru. Unutar bedema našlo se često hrblina od ilovastog posuđa, pravljenog prostom rukom te jedan utez od stana”, piše Ćurčić u pomenutom tekstu.

Interesantno je da je Ćurčić tekst o srednjovjekovnoj utvrdi i gradu Orašac naslovio s Orašec ili Orašac, što ukazuje na to da su oba imena bila u upotrebi.

Prostor Kulen-Vakufa i Orašca, navodi dr. Mujo Begić u knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi u izdanju od 2004. godine, naseljen je u prastaro doba, čemu u prilog govori i činjenica da je u arheološkim istraživanjima pronađeno mnogo predmeta i ostataka koji to potvrđuju.

“Različiti ostaci koji su nađeni u okolini potvrđuju naseljenost ovog kraja još u doba Rimljana. Do turskog osvajanja Bosne ovaj kraj se nalazio u sastavu hrvatske države i bio je sastavni dio župa Lapac, Poljice, Hum i Nebljusi. U srednjem vijeku postojale su utvrde Ostrovica, Čovka i grad Orašac, za koje se može potvrditi postojanje u srednjem vijeku. Ovaj kraj je interesantan po tome što su i danas vidljivi tragovi ostataka starih gradova, utvrda i kula, i to kula na Kliševiću, kula Vrnograč, stari grad Orašac, kula Prkosi, kula Čovka, stari grad Ostrovica i Havala. Ovi stari gradovi i kule u najvećoj su mjeri devastirani, ali ipak su i danas vidljivi tragovi. Ove kule i stari gradovi kroz istoriju su mijenjali svoj izgled, oni su dozidavani, proširivani i rušeni. Turci su došli na ove prostore 1523. godine, kada su zauzeli Ostrovicu, što je za njih predstavljalo značajan uspjeh. Uviđajući značaj ovoga kraja za daljnja širenja Osmanskog carstva na zapad i prema Dalmaciji, Turci počinju graditi gradove Havalu i Orašac sa stalnim vojnim posadama. Poseban značaj kulenvakufski kraj dobiva osnivanjem kapetanija, tako da je osnovana i kapetanija stara Ostrovica. U sastav kapetanije stara Ostrovica ušli su Kulen-Vakuf ili Džisrikebir, što je zvanični naziv za Tursku, zatim Havala, Orašac i Čovka. Kapetanije su imale zadatak braniti granice i čuvati unutrašnjost teritorija, ali i važnije puteve i prevoje, da bi kasnije preuzeli i policijske poslove”, piše dr. Begić.

Dolina heroja neformalni je poslijeratni naziv za Ljutočku dolinu, koju uokviruju planina Ljutoč, Oraško brdo i gorski vijenac Čava, Ljutica, Dubrava i Buševićka Glavica. Najvećim dijelom kroz dolinu teče Una. Duž cijele doline nalazi se granica Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom. Historijski gledano, Ljutočani su izbjeglice iz Like, a njihovi potomci stoljećima kasnije nastanjuju ovu dolinu.

“Prema predaji, iz Like su izašli muslimani predvođeni dvojicom braće, Salih-agom i Ibrahim‑agom, te njihovom majkom Razom Kadunom. Njih su dvojica zahvaljujući ratnim zaslugama unaprijeđeni u čin paše. Također, osnovali su Kulen-Vakuf i Bosanski Petrovac i postali kapetani novoosnovanih kapetanija: Ostrovičke i Petrovačke. No stanovništvo je tu živjelo i ranije. Epske narodne pjesme poznate kao Krajiški ciklus vremenski radnju smještaju u vrijeme osmanskog vladanja Ugarskom, tj. Undžurovinom, kako je poznata u epskim bošnjačkim pjesmama. To je vrijeme do Bečkog rata (1683–1699), koji je rezultirao tektonskim promjenama”, kaže dr. Tarik Kulenović.

Put u dolinu heroja vodi s magistralne ceste M5, koja spaja zapadnu i istočnu Bosnu. Kod sela Dubovsko na raskrsnici lijevo cesta vodi niz guduru zvanu Duliba i tako 8 kilometara do prvog sela u dolini koje se zove Ćukovi. Prije ulaza u Ćukove vidljivi su brojni simboli Bosne. Prvo što se može uočiti jeste zelena, vjerska zastava okačena na ulazu u šehidsko mezarje. Nekoliko metara dalje, na samoj okuci, nalazi se spomen-ploča prvom poginulom Ljutočaninu koji je ubijen dok je branio od srpskih paravojnih formacija liniju ulaza u dolinu, a pored nje je zastava Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima. Sve je to dovoljno da onaj ko prvi put dolazi u ovaj kraj odmah shvati da je riječ o patriotima i herojima koji svoju rodnu grudu, svoju Krajinu i svoju Bosnu vole više od bilo čega na ovom svijetu, a to su dokazali i tokom posljednjeg odbrambeno-oslobodilačkog rata, kada je 5. korpus Armije RBiH dao nebrojeno šehida i heroja.