Obilazim, fotografiram i pokušavam izvući podatak više, što, očigledno, privlači pažnju katolika koji žive nedaleko od “jevrejskog groblja”. Prilazi starija žena i zagonetno me posmatra. Pitam, zna li mi kazati nešto više o umrlima u groblju. Sliježe ramenima i veli da je o njima najviše znao pokojni Marić. Zanimljivo, na to sam često nailazio: O tome je najviše znao pokojni ovaj, ili rahmetli onaj...
?</p>
<p>Povremeno, mnogih. Često, rijetkih. Sjećam se često svog jarana koji je preselio prije dvije godine. Bio je neka vrsta čaršijske razbibrige. Mnogi su se cirkuzali s njim, nerijetko prelazeći granice ukusa; neki su gledali da mu pomognu i iziđu u susret kad god mogu; neki su svoj kontakt s njim sveli na poneku šalu ili ljubazno pozdravljanje pri susretu. Međutim, njegov odlazak nikoga nije ostavio ravnodušnim, pa nema dana a da se anegdote u vezi s njim ne prepričavaju po čaršiji. Bilo je mnogo “većih” ili “uglednijih”; nisu davno ni otišli, pa ih niko ne spominje. O njemu se, eto, priča, a, evo, i piše i to u nekoliko navrata.</p>
<p>Nedavno me jedna draga i mudra osoba podsjeti na staru mudrost (kad se ne zna čija je, najlakše je kazati “kineska”, pa tako i mi kazasmo) koja kaže: “Želiš li znanje – čitaj. Želiš li mudrost – slušaj.” Istina, nismo se mogli usaglasiti o tome gdje svrstati pisanje. Nije ni važno. Ja volim pisati i možda mi baš otuda, kroz prizmu anegdote s početka teksta, dođe asocijacija na zaborav. Ista ona draga i mudra osoba svojevremeno me ponukala da se upustim u jednu istraživačku misiju koja je trebala poroditi jedan tekst, koji bi, opet, trebao od zaborava otkinuti sjećanje na nekoliko ljudi.</p>
<p>Budući da čita moje tekstove i povremeno mi daje određene sugestije i prijedloge, jedne prilike, a ima tome više godina, ta mi osoba reče da bih trebao napisati nešto o Jevrejima koji su svojevremeno živjeli u Prozoru. Nije mi kazala ništa novo jer sam to već znao. Ipak, ko su bili ti ljudi i kakav su trag za sobom ostavili – e, to mi je bila nepoznanica. Tako sebi dadoh zadatak da se pozabavim tom temom. Iskreno, očekivao sam obilje materijala, ali, ne bude uvijek onako kako se očekuje.</p>
<p>Držao sam da će mi najviše pomoći stariji ljudi jer sam načuo da je nekoliko jevrejskih porodica živjelo u Prozoru najmanje do Drugog svjetskog rata. Dakle, neko bi se morao sjećati. Nažalost, ni oni najstariji, barem oni s kojima sam imao priliku razgovarati, nisu bili od posebne pomoći. “Jesu, sigurno su živjeli ovdje… Bili su čuveni trgovci… Kažu da su otišli negdje prema Šibeniku….” Bile su to neke od rijetkih rečenica koje sam pribilježio. Ruku na srce, ništa pretjerano. “Ima i njihovo groblje, tamo ispod puta, prema jezeru…” E, to je informacija, mislio sam. Prvom prilikom zaputih se do jevrejskog groblja. Shvatih da sam bezbroj puta prošao pored njega, ne znajući ni da postoji. Riječ je o manjem zemljištu, po slobodnoj procjeni nekih petnaestak kvadrata. Uredno očišćeno i ograđeno, a u njemu tri groba. Svi grobovi su, opet, posebno ograđeni. Mermerni dio jednog groba prelomio se i pao po grobu. Na druga dva su natpisi na pismu koje ne poznajem. Tek ispod uspijevam pročitati: na jednom Artur Kraus, na drugom Karolina Kraus, a na trećem Doroteja Steckel.</p>
<p>Obilazim, fotografiram i pokušavam izvući podatak više, što, očigledno, privlači pažnju katolika koji žive nedaleko od “jevrejskog groblja”. Prilazi starija žena i zagonetno me posmatra. Pitam, zna li mi kazati nešto više o umrlima u groblju. Sliježe ramenima i veli da je o njima najviše znao pokojni Marić. Zanimljivo, na to sam često nailazio: O tome je najviše znao pokojni ovaj, ili rahmetli onaj… Ipak, gospođa mi ljubazno objasni kako njena porodica čisti i održava groblje; kad bude kakav jevrejski praznik, dođe i zapali svijeće. Veli: “Ko su, da su, ljudi su, Bog da im dušu prosti!” I ona mi kaza da su se bavili trgovinom i bili dosta ugledni te da su, kako je čula, otišli negdje u Hrvatsku, može biti u Šibenik. Imali su i malu Doroteju. Sirota djevojčica udavila se jedući neko voće i nije joj bilo spasa.</p>
<p>Franjevci! Ako mi iko može dati podatak više, mogu fratri. Nažalost, ni tu ništa. Tadašnji gvardijan mi je poslao sve što je o Jevrejima imao, a imao je samo o onima iz Bugojna. Ondje ih je bilo više i imali su konkretne zamisli i zahtjeve, čak i prema Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Tražili su osnivanje “izraelske općine u Bugojnu” te dozvole da se oformi jevrejsko groblje. Provjeravam i saznajem da jevrejsko groblje i danas postoji u Bugojnu, ali odavno nije aktivno jer Jevreja nema. Nema ih ni u Gornjem Vakufu, ni u Jablanici.</p>
<p>Nadajući se da ću se barem zakačiti za nešto, kontaktirao sam i slao mailove Jevrejskoj zajednici u našoj zemlji, ali i jevrejskim udruženjima u okruženju, pa i onom iz Šibenika. Dakako, koristio sam i Google. Rukovodio sam se dvjema ključnim riječima: Prozor i Kraus.</p>
<p>Google nije pomogao. Na neke mailove nisam dobio odgovor. Na neke jesam. Odgovoreno mi je čak i iz Šibenika. Uglavnom, niko nema nikakvu informaciju o Jevrejima u Prozoru. Porodica Kraus čuvena je jevrejska porodica, ali u kontekstu Prozora – nema informacija.</p>
<p>Eto, ja dadoh sve od sebe, ali bezuspješno.</p>
<p>Možda neko drugi bude imao više uspjeha, što bi me zaista obradovalo.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Slučaj koji to nije: Zašto Mustafa Spahić ne želi šutjetiSljedeći članak
Džamije Toleda
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.