Bobovac je mjesto od izuzetne kulturne i historijske važnosti za Bosnu i Hercegovinu. Najbolji je podsjetnik na dane slavnog Bosanskog kraljevstva. Iako je gurnut na marginu društvenog interesiranja, Bobovac svojim znamenitostima nijemo svjedoči o nekim drugim vremenima

bobovac

Piše: Hamza RIDŽAL

Uzvodno Trstionicom ide se ka posljednjem stolnom gradu bosanskih kraljeva. Put je iznad kanjona kojim protječe ova rijeka u iznenađujuće dobrom stanju, ali ne zadugo. Već nekoliko kilometara od Kraljeve Sutjeske gubi se asfalt pod točkovima i nastupa makadamski put preko brda. Malo je vjerovatno da je cesta ostavljena u takvom stanju kako bi se rekreirao ambijent srednjovjekovnog putovanja ka središtu Bosanskog kraljevstva. Ipak, trik s makadamom funkcionira. Slika uskovitlane prašine u retrovizoru podsjeća na juriš konjice bosanskih ratnika ustrajnih u odbrani zemlje.

Na vrhu brda prostire se pogled na kotlinu u kojoj je, okružen planinama kao prirodnim bedemima, smješten Bobovac, srednjovjekovni grad, nekadašnje vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva. Pogled na njegove ostatke sa susjedne planine otkriva i moguće razloge zbog kojih je prijestolnica Bosanskog kraljevstva premještena na jedno ovakvo, teško pristupačno mjesto. Put niz planinu prema kotlini jednako je pustolovan. Staza ka zidinama Bobovca vodi do drvene brvnare, od koje se prostire popločana staza prema kraljevskom gradu. Nakon stotinjak metara ploča, nastupa kozija staza obrasla šibljem. Iza jednog proplanka iznenada izviru ostaci kamenog grada i zidine koje svjedoče posljednje dane Bosanskog kraljevstva.

Posljednji stolni grad bosanskih kraljeva

Kada su koncem 12. i početkom 13. stoljeća učestali napadi stranih vojski na Bosnu, piše historičar Enver Imamović, prijestolnica u Moštru postala je nesigurna jer se nalazila u ravnici i bez odgovarajuće zaštite. Premještanje vladarskog dvora na Bobovac – planinski, teško prohodan i slabo naseljen kraj – bilo je isključivo iz strateško-odbrambenih razloga. “To je bio razlog da je iz Moštra prijestolnica prenijeta u dobro zaštićeni i nepristupačni Bobovac, udaljen desetak kilometara na sjeveroistok od Kraljeve Sutjeske. Iako je Bobovac postojao od ranije, izgleda da je u njega definitivno preselio tek ban Stjepan II (14. stoljeće). Od tada pa sve do pada Bosanskog kraljevstva (1463. godina) Bobovac je zvanično bio prijestolni i glavni grad Bosanskog kraljevstva. Tu se nalazio dvor, prijestolje, tu se čuvala kruna, riznica, arhiv i sve drugo što sadrži prijestolnica”, piše Imamović u tekstu Bobovac – prijestolnica srednjovjekovne bosanske države. Vjerovatno Stjepan II nije slutio da će Bobovac biti posljednji stolni grad bosanskih kraljeva. Uskoro su počeli u Bosnu stizati brojni špijuni s četiri strane svijeta i izvještavati svoje nadređene o njoj. Jedan zanimljiv izvještaj donosi i Derviš Sušić u Uhodama:

“Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.

Čudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama – nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom. Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu. Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu donesu korist i mir, ali – vedrine nema. Preporučio bih najmlađu Kotromanićku za Vašeg nećaka princa Eduarda. Samo bi njena bosanska ozbiljnost ukrotila njegove žudnje za rasipanjem i orgijama. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo. Osim gostoprimstva na našim proputovanjima prema Istoku”, izvještava jedan od špijuna iz Sušićevih Uhoda nalazeći se pred zidinama Bobovca, nekoliko godina uoči njegova osvajanja.

Veličanstveni prizor utvrđenog grada

Bobovac je bio opasan visokim bedemima, čija je ukupna dužina iznosila oko 1.100 m. Debljina zidina iznosila je od 1 do 1,5 metar. Ojačavalo ih je jedanaest kula, od kojih je pet bilo u sklopu zida, a šest ih je stajalo samostalno ili kao dio drugih objekata. Bilo ih je četvrtastih i okruglih. Prve su starijeg datuma, dok su okrugle iz vremena kad se pojavila artiljerija. “Najstarija je ona koja se nalazila u sklopu dvora. Potječe iz antičkog doba, kako to pokazuje specifična tehnika rimske gradnje (polaganje kamena sistemom riblje kosti). Kasnije je uz nju izgrađena još jedna od nekoliko katova i služila je kao osmatračnica. Najvažnija kula u odbrambenom sistemu Bobovca bila je branič-kula. Nalazila se na uzvišenju Vis, u sredini sjevernog zida bedema. Štitila je pristup gradu sa sjeverne strane, gdje je inače bila najosjetljivija odbrambena tačka Bobovca pošto na tom dijelu sedla nije bilo nikakvih prirodnih prepreka. Zato je bedem na toj strani bio izuzetno debeo i visok, ojačan moćnim kulama. Debljina zida branič-kule, naprimjer, u donjem dijelu iznosi čak 4 m, a bila je visoka tri kata”, navodi Imamović.

Grad se nekada sastojao od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na terasi nižoj oko dvadeset metara poligonskog oblika, dužine oko četrdeset metara i širine oko dvadeset pet. Od svega se danas raspoznaju dvorište i bunar.

Bobovac je zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio meta osvajača, ali su njegov položaj i konfiguracija terena omogućavali odbranu srednjovjekovnom bosanskom stanovništvu. Može se samo zamisliti kako je Bobovac impresivno djelovao s istočne, južne i zapadne strane, jer su mjestimično litice tu visoke od pedeset do sedamdeset metara, a na njima su se dizali bedemi i zidovi dvorskih palača. Iznad krovova stršila je kula‑osmatračnica na kojoj se danonoćno vihorila zastava Bosanskog kraljevstva s ljiljanima, što je upotpunjavalo veličanstveni prizor.

Slavna historija

Bobovac se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1349. godine. Između početka 14. i početka 15. stoljeća građen je u nekoliko faza, kao i brojni gradovi širom Evrope. Zahvaljujući položaju i opremljenosti, važio je za najbolje utvrđeni bosanski srednjovjekovni grad.

U gornjem gradu nalazila se i kraljevska grobna kapela u kojoj su sahranjena tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Tomašević. Osmanlije su grad počele opsjedati 19. maja, a osvojili ga 21. maja 1463. godine, nakon tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac imenom Jörg iz Nürnberga. Navodi se i da je knez Radak, koji je u to vrijeme upravljao gradom, predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali je nakon toga pogubljen. Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu, iznenadio je kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć. Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Osmanska posada boravila je u Bobovcu sve do 1626. godine, kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru, kada ovaj grad ostaje duboko u pozadini.

Danas je Bobovac nijemi svjedok slavne historije Bosanskog kraljevstva kojom se nerijetko manipulira, naročito od strane onih koji ga nastoje predstaviti kao hrvatski srednjovjekovni grad, iako za to ne postoji nikakvo historijsko uporište. S druge strane, probosanske snage ne posvećuju dovoljno pažnje ovom nijemom svjedoku bosanske prošlosti, što je velika šteta s obzirom na potencijale koje Bobovac ima. Ostaje još samo nada da će nadležne institucije prepoznati značaj ovog grada prije nego padne po drugi put. Na njegove zidine već pet stoljeća nadire vrijeme, taj nemilosrdni osvajač koji uvijek porobi one koji nemaju samopoštovanja i ne umiju na pravi način artikulirati vlastite vrijednosti.