Planinarski savez Bosne i Hercegovine je 11. juna 2019. godine u Bošnjačkom institutu izložbom fotografija obilježio 40 godina Jugoslavenske himalajske ekspedicije “Everest '79”, koja je preko zapadnog grebena Everesta osvojila najviši vrh svijeta. Izložbu, koja traje do 30. juna, predstavili su Muhamed Gafić i Muhamed Šišić, bosanskohercegovački alpinisti, učesnici ekspedicije “Everest '79”. Ovo je bio prvi put da su alpinisti iz Bosne i Hercegovine učestvovali u osvajanju Mount Everesta. O ovom događaju, kao i brojnim drugim detaljima iz svog života, za Stav govori Muhamed Gafić. U prošlom broju Stav je objavio i Šišićevu životnu ispovijest

Slovenačke Alpe

Mount Everest 1979.

Mount Everest 1979.

Mont Blanc 1997.

Mount McKinley

Romanija

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ i privatni arhiv

O životu: Rođen sam 23. februara 1948. godine u Sarajevu, na Bistriku, na memli strani. Sada živim u istoj toj kući, koju sam poslije rata renovirao. Sada koristim prednost ove memli strane, koja je postala hladovina, a nije više memli jer je nauka toplotnim izolacijama eliminirala taj mem koji se prije nakupljao u kućama. Završio sam Željezničku industrijsku školu (ŽIŠ), kojom se ponosim. Ona mi vrijedi pola fakulteta. Ima nekih ljudi koji se stide što su završili ovu školu, ovaj zanat, a ja sam tu postao telefonsko-telegrafski mehaničar, tu sam naučio i kako se radi u kovačnici, pa u limariji, stolariji i tokariji, u betonu sam štemao kutije za struju na ferijalnoj praksi, za šta sam dobijao i honorar. Godine 1965. završio sam ovu školu. Bio sam željan znanja i družio sam se s alpinistima, pretežno studentima. U to vrijeme sam upoznao i svoju djevojku, sadašnju suprugu. Zbližili smo se na proslavi 50. godišnjice Oktobarske revolucije 1968. godine u Goraždu.

Već sam bio otišao u vojsku i bio sam jedan od vojnika koji su imali formiran glas pa sam bio i jedan od učesnika ove proslave, a ona je bila srednjoškolka. Nakon toga smo Fikreta i ja ostali u vezi pa smo na kraju postali i muž i žena. Znam se i sada našaliti i kazati da je Fikreta, lijepa djevojka iz Goražda iz srednjoškolskog centra, kad je čula da dolazim ondje u vojsku, organizirala manifestaciju 50 godina obilježavanja Oktobarske revolucije kako bi mene upoznala i kasnije se udala za mene. Nakon odslužene vojske, upisujem Fakultet političkih nauka u Sarajevu, vanredno, a istovremeno sam radio na željeznici. Tu sam ostao 18 godina, a kasnije na Vlašiću 10 kao tehničar. Nakon ovog angažmana, 17 godina sam radio u policiji, u MUP-u BiH, jer sam zahvaljujući mom znanju iz alpinizma 1984. godine dobio ponudu od bosanske policije. Već tada sam imao Mount Everest za sobom i bio sam instruktor alpinizma. Obučavajući bosanske specijalce, stekao sam naklonost tadašnjeg rukovodstva policije, odnosno Dragana Vikića, koji mi je ponudio posao. Taj posao će s alpinizmom tako bitno utjecati na moj život i identitet, da mi je neko to kasnije pričao, ja mu ne bih vjerovao.

Istraživači krajnjih mogućnosti: Bio sam planinar koji se počeo baviti alpinizmom, za razliku od nekih sadašnjih alpinista koji su sportski penjači. Žele automobilom da se dovezu do stijene i da je ispenju, a planinari su spremni satima pješačiti do pod stijenu. Prvi put sam na Romaniji kao planinar vidio ljude kako se penju na stijenu. Gledao sam to iz neke daljine, pedesetak metara, i to je za mene bilo nešto nevjerovatno. Ranije sam već bio čuo za Babin Zub i ljude koji se gore popnu pa onda halvu peku. Onda sam se približio i izbliza vidio kako se penju, te sam shvatio da je to moguće ljudima koji su spremni da uče i treniraju, da savladaju strah i da u životu otkrivaju i budu istraživači ne samo zemlje i planina već i svog duha, tijela, volje i svojih krajnjih mogućnosti. To me tako očaralo da sam odmah odgovorio na poziv mog prijatelja Zijaha Jajatovića, koji je bio dvije godine mlađi od mene, ali je de facto bio moj učitelj alpinizma. Za vrijeme mog služenja vojske on mi je slao pisma da je na alpinističkim tečajevima i da je čekao da ja dođem pa da zajedno penjemo. Čim sam izašao iz vojske za Prvi maj, otišao sam s njim da penjemo Prenj, da se pokušamo popeti na Lupoglav. Nismo uspjeli jer smo dobili snježno sljepilo pa smo se morali vratiti. Zaboravio sam kazati da sam prvi smjer ispenjao s Petrom Hilčišinom, također mojim učiteljem, koji je bio učitelj i Zijaha Jajatovića. Nakon Prenja, nastavio sam se penjati sa Zijom na Babin Zub, na Romaniji, na Prenju. Poslije će sudbinom i stjecajem nesretnih okolnosti Zijo 1970. godine u drugom pokušaju, zimi, na Prenju nastradati. Tada sam i ja trebao ići s njim, ali nisam mogao dobiti slobodne dane.

Čovjek samo svoju smrt ne može preživjeti: Teško me pogodila njegova smrt, ali se to nekako preživi. Kako kažu alpinisti, a to sam čuo od Toneta Škarje, vođe ekspedicije na Everest 1979. godine, mislio je da prvu pogibiju alpiniste na svojoj ekspediciji neće preživjeti, a onda je shvatio da čovjek svaku smrt može preživjeti, osim svoje. Svom sinu sam dao ime po svom prijatelju Zijahu. U to vrijeme otkrivam da sam ušao u svijet posebnih ljudi. Kada ovo kažem, mislim na činjenicu da su alpinisti natprosječno sposobni ljudi, izuzetno znatiželjni i spremni da uđu u određene rizike kako bi se našli u izazovima savladavanja svojih slabosti i povećavanjima svojih sposobnosti. Tako da sam među tim ljudima bio i počašćen i povlašten i onda mi je alpinizam, osim roditeljskog odgoja i mog učenja, studiranja i knjiga koje sam čitao i gutao, bio životna vodilja da idem pretežno pravim putem. Vidite, u alpinizmu nema laganja, jer kada alpinista dođe do vertikalnog ili prevjesnog dijela stijene, on ne može tada da slaže ni sebe ni stijenu. On će to uspjeti ispeti, ili neće. Ovdje namjerno ne kažem savladati ili osvojiti, jer stijene i vrhovi, kako Himalaji, tako ni Trebević, ne osvajaju se, već oni dozvoljavaju ili ne dozvoljavaju ljudima da se na njih popnu.

Bez noge na Mont Blanc: Imao sam priliku voditi čovjeka na Mont Blanc koji nije imao nogu, visoka amputacija – Aco zvani Štaka iz Zenice. Otvorio je i kafić u Zenici pod nazivom “Mont Blanc”. Kada sam saznao da nema noge, počeo sam ga uvjeravati da ne polazi s nama, kazavši mu da to nije moguće izvesti, da on to ne može. On mi je odgovorio da on to sigurno može popeti i da tu neće biti problema. Upitao sam ga kako će na aklimatizaciji na glečeru preći pukotinu. Kada smo gore došli do pukotine preko koje smo se morali zatrčati da je preskočimo, on se sa štakama zatrčao i bez pretjeranih problema je preskočio. Mene je uvjerio da on zaslužuje šansu da se popne na vrh, pa je zahvaljujući svojim sposobnostima to i uspio. Vladi Nikšiću sam rekao da će biti u navezi sa mnom i sa Štakom i s još jednom djevojkom. On mi se tada gotovo rasplakao, kazavši mi da mu je to četvrti put kako se penje na Mont Blanc i da se ovaj put zasigurno neće uspjeti opet popeti zbog Ace. Rekao sam mu da, ako dođe u pitanje da se Aco ne mogne popeti, ja ću se s njim vratiti nazad, a oni neka idu naprijed. I zaista su ljudi sve vrijeme ekspedicije zagledali gdje je čovjeku druga noga, nevjerovatan je to prizor. Nakon osvojenog vrha, u povratku smo imali lavinu, ali opet, Štaka je među prvima izbjegao područje lavine koja se sručila na nas koji smo bježali.

Iskrenost i olimpijski ciljevi: Da se sada malo vratim. Bio sam član Alpinističkog odsjeka Sarajevo i družio sam se s tim ljudima. To je bio kultni amaterski klub koji je nastavio tradiciju svojih prethodnika. Bio sam među pravim alpinistima koji su znali prave vrijednosti i nisu nešto folirali, već su imali ciljeve u alpinizimu ravne olimpijskim. Zahvaljujući druženju, penjanju i životu u Alpinističkom odsjeku Sarajevo, uspio sam da s različitim partnerima ispenjem brojne vrhove. Jedan od njih jeste i Muhamed Šišić Hamo, s kojim sam uspio ispeti prvi bosanskohercegovački uspon na Matternhorn. Tad sam već počeo shvatati da u alpinizmu i planinama nema pobjednika, već samo preživjeli. Nekada sam se iz stijene vraćao poražen, pa sam poslije toga znao dobro to otpatiti, ali sam tu shvatio da su mi ti porazi, kojih je bilo vrlo malo, mnogo manje nego uspjeha, bili blagotvorniji i mnogo poučniji nego pobjede. Tako, 1977. godine sa Slobodanom Žalicom nisam uspio popeti istočnu stijenu Mont Blanca. Dobio sam visinsku bolest, loše sam se osjećao jer se nisam aklimatizirao. Tada sam uvidio da je aklimatizacija pri ozbiljnim usponima veoma važna. Postepeno se penjete, vraćate se nazad, zanoćite u planini i generalno se organizam prilagođava na nove uvjete. Tu je potrebno i malo strpljenja, ali sve su to stvari koje čovjek treba da iskusi kako bi se znao ponašati u nekim idućim usponima.

Učenje na teži način: Zatim smo u idućem pokušaju uspjeli popeti, opet Slobodan Žalica i ja, smjer visok 1.300 metara koji izlazi na vrh Mont Blanca na 4.800 metara. Iako smo uspjeli popeti vrh, opet mi se desila nesreća. Slobodan Žalica se pokliznuo na jednom mjestu, cepin mu nije bio pri ruci i maltene je nestao. Ovako je to bilo. Bili smo u navezi i ravnopravno smo penjali. Već je sunce bilo zašlo, bilo je već hladno i onda smo se nakon najtežih dijelova već bili popeli na dio gdje je stijena oko 45 ili 50 stepeni uspona. To je za nas bila haman pa šetnja. Međutim, kada je došao red na mene da penjem prvi, Žalica mi predloži da penjemo paralelno, jer je njemu hladno po nogama. Rekao sam mu da to ne dolazi u obzir i da je to narušavanje sigurnosnih procedura. Rekao sam mu da se, ako ćemo penjati paralelno, onda razvežemo. On se razvezao i nastavio penjati. Bio je malo brži od mene i zamakao je uskoro iza grebena. Kada sam ondje došao, vidim, ruksak tu stoji, cepin pored ruksaka, a njega nigdje nema. A šta se desilo, to ću tek kasnije saznati. On se popeo, uzeo fotoaparat da napravi par fotki, aparat mu je ispao na toj strmini, on je poletio za njim da ga uhvati, cepin mu ispao iz ruke i on je samo proklizao.

Čim sam gore došao, vidio sam tragove klizanja dereza. Pratio sam to dolje nekih desetak metara, vidim vertikala. To je bilo na drugoj strani. Uzmem uže, svoj cepin i okolo. Kada sam došao do podnožja, našao sam njegov aparat i kapu, ali nema njega. Pratio sam tragove klizanja dok nisam došao do jedne pukotine. Vidio sam da je jedan kraj pukotine oštećen, a drugi netaknut. Odmah sam znao da je tu Žalica upao. Nisam ga odozgo uspio vidjeti, ali sam mu javio da ću ubrzo doći da mu pomognem. Sretnem neke alpiniste, siđemo dolje i obavijestimo spasioce. Poveli su me sa sobom da im pokažem gdje je pukotina u koju je Žalica upao. Nakon nekoliko sati su došli do njega, bio je živ. Transportirali su ga u podnožje, tu je već čekala hitna pomoć. Sjećam se da sam mu ja skinuo jednu cipelu, a bolničar drugu. Sav se tresao, ali je važno bilo da je preživio. Sve je ovo meni bio veliki nauk, jer sam kasnije vodio računa da se i ja, kao i moji partneri, uvijek držimo procedure.

Ekspedicija na Everest: Ta ekspedicija je bila kao odlazak na Olimpijadu, kao odlazak na svjetsko prvenstvo. To je bilo vrijeme kada je samo jedna ekspedicija mogla dobiti dozvolu za Everest, a sada ih ima po 50 ili 60, čak i stotinu. Hamo i ja smo već otprije bili partneri pa smo se dosta družili i često smo bili zajedno u čitavom putu do baznog kampa, pa je vođa ekspedicije Toni Škarja odlučio da nas malo razdvoji. U bazi smo pomagali jedan drugom, a osjećali smo se kao alpinisti kojima je data velika šansa. Do tada smo bili iskusni alpinisti, tako da smo shvatili da smo mi tim koji će poput piramide ramenima svojim, odnosno svojim radom pomoći onom nekom alpinisti koji će na kraju izaći na vrh Everesta. Tada je zaista važio taj kolektivni duh, za razliku od sadašnjeg vremena, gdje važi samo individualnost. Za mene je to bilo jedno čudo i Himalaja i Everest su me pomalo i plašili. To je nešto gigantsko, ne može se opisati. Imao sam podršku i porodice, i supruge, i roditelja i prijatelja, i tada su nam svi željeli sreću.

“Hamo gore, Gafa dole”: Vidite, mi smo se trudili da dosegnemo što višu visinu iako je tada šansa za vrh bila gotovo misaona imenica, jer do tada ni Hamo ni ja nismo imali osamtisućnjake, pa ni sedamtisućnjake, pa ni šest. Imali smo Elbrus, koji je na 5.600 metara, a među nama su bili ti lavovi, Slovenci koji su imali brojne osamtisućnjake. Moj cilj je bio da pređem tih osam hiljada. Prije toga, prvi cilj je bio doseći Lho La sedlo na 6.000 metara i tu postaviti prvi kamp. I Hamo i ja smo učestvovali u tome. Ja sam pratio i oficira za vezu Jogendru Tapu, poručnika nepalske policije. Tog dana sam bio u bazi i imao sam slobodnog vremena, pa sam odlučio napraviti tortu na kojoj je pisalo Lho La. Ovi koji su došli s Lho La kampa dobili su po dva parčeta torte, ostali po jedan. Tada mi je desno oko već bilo malo zatvoreno i nisam ni bio svjestan da je proces krvarenja u oku već bio započeo, pa ću se takav popeti na 7.200 metara s Hamom, a u povratku ću na to oko gotovo oslijepiti. Kasnije me ljekar pregledao, rekao da je to krvarenje u oku, da nema razloga za zabrinutost i da će oporavak trajati mjesec. I tu je za mene Everest bio i završen. No, da se malo vratim. Prilikom prvog uspona na Lho La, Toni Škarja je bio ispred nas. Pri samom izlasku na ovaj kamp Hamo je bio iznad mene tri ili četiri metra, Tone se naginje i kaže: “Hamo gore, Gafa dole.” To je za mene bio šok. Mislio sam u sebi: “Pa neću se moći aklimatizirati, nemam šanse ni za 8.000 metara, kamoli za vrh.” Rekao sam mu: “Tone, treba mi ovo za aklimatizaciju”, on je samo odgovorio: “Nema mjesta u jamama, ti dole, Hamo gore.” Kontam u sebi: “Što mene dolje, što nije Hamo dolje?!”

Poslije smo se smijali kad sam ovo pričao. Još sam malo počeo protestirati, a on se samo okrenuo i otišao. Bio je neumoljiv poput generala. Isto se ponovilo na 7.200 metara. I tu ću zapravo doživjeti problem s okom. Nisam se stigao ni okrenuti, čujem Škarjin glas na radiostanici: “E, jesu li stigli Hamo i Gafa”; “Jesu”, ovaj mu s druge strane odgovara. “Odlično, Hamo ostaje gore, Gafa ide dole.” A jest mi se podrepilo, mislio sam cijelim putem. “Dobro, neka vodi računa, Jogendra Tapa je na drugom kampu, neka ga preuzme i neka ga dovede u prvi kamp.” Šta ću, moram poslušati, nema mi druge. Odozgo kad sam krenuo, haman pa sam trčao. A alpinističko znanje Tape bilo je vrlo slabo, pa se na jednoj priječnici, na najtežem dijelu, pokliznuo i sletio dolje. Klin ga je zadržao. Dođem do njega, kapa mu naherena, naočale spale, a on u redu, cepin u ruci. Pripodignemo ga i hajde polahko, korak po korak, i dopratim ga do prvog kampa. Malo zatim će i Ang Fu skliznuti i poginuti, i tu je ekspedicija bila i završena, a četiri godine kasnije, Jogendra Tapa neće imati Gafu pored sebe, neće imati ni fiksno uže i na južnom sedlu Everesta će se kao vođa Nepalske ekspedicije pokliznuti i poginuti.

Dehumaniziranje alpinizma: Kada smo mi penjali Everest, to je bilo vrijeme kada je ljudski život na Everestu bio važniji od uspona. Sada je ljudski život bezvrijedan, već su važne stotine hiljade dolara. Sada ekspedicije svakodnevno prolaze pored mrtvih ljudi. Jer, ti ljudi su platili 65, 70 ili 100 hiljada dolara da bi ih kompanije komercijalne ekspedicije, koje su, ne može se to reći ni turbo-folk alpinizma, već najobičniji šund alpinizma, iznijele do vrha. Oni su ponizili Everest ovakvim potezima, istovremeno dehumanizirajući alpinizam. Pogledajte, ljudi umiru na Everestu, a drugi alpinisti prolaze pored njih ne pružajući im pomoć. Ako im pruže pomoć, morat će odustati od vrha. I to ne samo da im ne pružaju pomoć već ti umrli ljudi koji tako ostaju smrznuti na Everestu, a njih je nekoliko stotina gore, služe kao orijentir.

Poznati tzv. “Green Boots” jedan je od njih. “Lideru, došao sam do Green Bootsa”, jedan od alpinista iz ekspedicije govori, a lider im sjedi u baznom kampu, dok su istovremeno Šerpasi izašli gore i rade za siću. “Green Boots” je čovjek koji je na sebi imao zelene čizme kada je poginuo i tako ostao pored puta zaleđen. Svezan je na užetu, a ovi drugi gotovo da preko njega prekoračuju, prolaze dalje ka vrhu, i nikome od njih ne pada napamet da ukloni ovaj leš i još ga koriste kao dobar orijentir. Ima ovakva jedna i fotka, kružila je internetom. Ne bih želio da kažem da smo mi, kada smo se penjali, bili pravi alpinisti, a da ovi danas koji se penju to nisu, ali ovo je zaista pravo dehumaniziranje Everesta. Pravi alpinisti su sada u velikoj manjini. Od hiljadu planinara, jedan ili nijedan je alpinista. Ti koji su preostali produžavaju tradiciju alpinizma i čuvaju tajnu alpinizma koja presudno i pozitivno utječe na ljude. Tu su i Šerpasi, vitezovi Himalaja koje sada zloupotrebljavaju Evropljani i Amerikanci da bi zaradili što više novca. Oni šalju ljude u neizvjesnost i smrt kako bi zaradili novac, a ljudi pohlepni slave hoće da se popnu na Everest, penju se po tom fiksnom užetu, umru i ostanu tu pored puta kao orijent drugima.

Bosansko plemstvo: Alpinizam drugačije tretiraju različite kulture. Ilustracije radi, u Sloveniji su svim članovima ove ekspedicije dodijelili državne penzije u iznosu od 1.000 eura. U Hrvatskoj to nije slučaj, a u Bosni, kada me profesori i akademici sretnu negdje, pitaju me: “Gafa, vereš li se još?” A onda im ja objasnim u čemu je razlika između bosanske i švicarske ili engleske kulture, gdje u Engleskoj oni koji se penju na planine i postižu vrhunske rezultate dobijaju titulu “Sir”, a kod nas se profesori i akademici zajebavaju i šprdaju s nama i našim uspjesima. A kad sve saberem, bez obzira na sve ovo, ja sam od alpinizma dobio ono najvrednije što čovjek od sporta može da dobije i od nekih drugih ljudi sam ipak ispoštovan. Presudno je utjecao da imam kvalitetan život i slobodno mogu kazati da sam više života proživio zahvaljujući alpinizmu.