Kao ko zna koliko puta dotad, uđoh u mali sokak. Nasred sokaka stoji sjena s nečim opasno podignutim iznad glave. Stoji kao da me čeka. Lik poput onog u anegdoti: obrve do brkova, brkovi do brade, brada do pupka, a u ruci... Ne znam znam li ga, a on se najednom preobrazi i umekša kao da me poznaje
Prethodni članak
Genocidna dijalektologija: UGROŽENI JEZIKSljedeći članak
Budalama niko ništa ne može
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo