1555. godine kao zadužbina Mustafa-paše Sokolovića, bratića nadaleko čuvenijeg i poznatijeg Mehmed-paše. Pod osmanskom je vladavinom Rudo bilo punih 412 godina, kada su čaršiju naseljavali uglavnom samo Bošnjaci. Nakon velike poplave 1896. godine, čaršija je uništena, a pokrenuta je izgradnja Novog Rudog s druge strane Lima.

“Okrenuto dolini pod sobom, Limu u njoj i poljani gdje je bilo Staro Rudo, Novo Rudo je – ovdje na brijegu, na visini, na vidiku, bilo kao na kakvom čardaku sa kojeg gleda na sve strane…”, zapisao je Ćamil Sijarić. Na tom čardaku danas gotovo i nema Bošnjaka. Osim glavnog imama Medžlisa Rudo Mehdurina Genjge, u gradu živi tek šačica povratnika. “U gradu Rudom stalno žive tri porodice, odnosno osam Bošnjaka. Na selima je malo drugačija situacija, a najviše je stalnih povratnika u selima Strgačina i Mioče”, kazuje Genjga. Njegova služba u ovom gradu započela je 1. jula 2013. godine. “Ja sam prvi stalni imam u Rudom poslije 1992. godine, a prije mog dolaska u ovaj Medžlis bili su pripremljeni uvjeti za dolazak stalnog imama. Danas su ti uvjeti bolji, a i mnogi su poslovi završeni ili se privode kraju. Trenutno imamo osam džemata, od kojih sedam aktivnih. U svim su džematima obnovljene džamije, osim u Međuriječju, gdje je obnova u toku. U džematu Rudo klanja se svih pet dnevnih namaza, a u ostalim džematima samo džume, u nekima tokom cijele godine, a u drugima pet, šest ili osam mjeseci, zavisno do kada povratnici borave u svojim selima. Broj ljudi na džumi varira, a u ljetnom periodu mnogo je veći nego zimi”, kaže efendija.

Prije dva mjeseca u Rudom je otvoren i Memorijalni centar posvećen ubijenim Bošnjacima ovog mjesta. Od stotinu ubijenih i nestalih Bošnjaka, 80 je muškaraca, 18 žena i dvoje djece. Njih 49 pronađeno je i ukopano, dok se za 51 osobom još traga. Pronađeni su ukopani u Rudom, Sokolovićima, Setihovu, Goraždu, Visokom i Sarajevu. Izgradnja Memorijalnog centra počela je svečanim polaganjem kamena temeljca u augustu 2014. godine. Bilo je to ujedno i prvo okupljanje porodica ubijenih, odvedenih i nestalih praćeno u znak sjećanja spuštanjem ruža u Lim. Bilo je to 22 godine nakon stravičnih događaja koji su zauvijek promijenili demografiju Rudog i okolnih sela. “Gradnja Memorijalnog centra započela je polaganjem kamena temeljca u augustu 2013. godine, kada je organizirano i prvo okupljanje porodica odvedenih, ubijenih i nestalih Bošnjaka Rudog pod nazivom ‘Dan sjećanja’. Izgradnja je trajala dvije godine i protekla je korektno i bez incidenata. Odnos s lokalnim srpskim stanovništvom korektan je, uz obostranu saradnju”, naglašava Genjga.

Predsjednik Medžlisa Mustafa Bašić kaže da je povratak u Rudo simboličan i da se pretežno radi o starijim osobama. Jedanaestero djece u mektebu Rudo, od kojih je čak sedmero stalno nastanjeno preko granice, u Srbiji, zaista su simbolične brojke. “Naš Medžlis ima osamnaest sela iz kojih je tokom agresije nastradalo stotinu ljudi. Danas u tih osamnaest sela živi ukupno dvije stotine povratnika”, kaže Bašić ističući da ima mnogo više onih koji se povremeno vrate na svoja ognjišta. Među njima je i Ešef Čaušević, koji ljeto provede u rodnom kraju, a zimuje u Sarajevu. “Cijelo ljeto provedem s komšijom u Polimlju. Al’ kad dođe zima, ne može se ovdje ostajati. Zimujem u Sarajevu, a čim dođe proljeće, eto mene nazad u Polimlje”, kaže Ešef. “Otiđite u Doriće. Dolje su četiri stalna povratnika. Oni niđe ne idu ni ljeti ni zimi”, preporučuje nam upućujući nas na Vehida Dorića, vitalnog starca koji u Dorićima živi sam.

Vehidova priča – paradigma povratka

Obradovan društvom i prijevozom do kuće koja je udaljena kilometar od džamije, Vehid s radošću kakvu pokazuje samo čovjek koji rijetko dobije priliku za razgovor s drugim čovjekom prihvati Ešefov prijedlog i sjede u auto. Poput mudraca iz narodnih kazivanja, Vehid se ukratko predstavi: “Seljak bio, seljak ost'o. Nikad u firme nijesam išo. Srećan na svom imanju. Radim, deveram. Imam kćerku i sina u Sarajevu. I oni dođu kad imaju vremena. Ovdje živim sam, s trideset ovaca. Sam to održavam. Na zemlji svojoj, na šezdeset dunuma zemlje”, kazuje Vehid. Pred kućom posadio paprike i paradajz, a ima i “mišanu”, sušaru za voće.

Iako svi preduvjeti za normalan život postoje, rijetki su se poput Vehida odlučili na stalni povratak u Rudo. Kažu da još stariji ljudi i njihova djeca dođu, a unučad urijetko. Sablasnu sliku mrtvog sela naruši tek pokoja mačka.

Prije agresije je Vehid živio na svom imanju s porodicom. Imao je zemlju, mašine za njeno obrađivanje, veliku štalu i dosta stoke. “Sve je to nestalo u toku jedne noći. Torbu na leđa i otisni se u život. K'o da si tek nast'o pa nemaš ništa”, s gorčinom se prisjeća Vehid 1992. godine, kada je morao napustiti poznate brežuljke djetinjstva. Oči su mu se teško navikle na tuđe horizonte. Kao muhadžir u Zenici, prisjećao se kako je nekada kao ribar iz Lima vadio mladice duže od jednog metra. Još uvijek, kaže, pamti kako zvuči kad mladicu nosiš o ramenu, a njena glava udara o petu. Sve je to sanjao u Zenici. Dok je bio u muhadžirluku, jedne zimske noći, probudio se iz sna i napisao pjesmu. “Ko da mi je neko šapnuo na uši.

Rođen bijah na obali Lima,

Koji teče od Plava i Gusinja

I krivuda sandžačkim čaršijama

A kad dođe u varoš Rudo

Svidje mu se pitoma dolina

Pa izađe preko dvije obale

Tako dođe do sela Obrvene

Od Obrvene do šeher Dorića

Od Dorića do Sokolovića

Ne zaobiđe ni lijepo Polimlje

Tako hita Drini sestrici

Preko nekadašnje krševite Strmice.

Zagrljeni, oni kreću dalje

Kroz Višegrad sve do rijeke Save

Aoj moje drago Podlimlje

Ne vidjeh te četiri godine.

Eto, ovo mi je došlo da ispjevam u dahu. Kad bih ovu pjesmu negdje zapis'o, dao bih joj naslov Muhadžirska žalopojka”, pripovijeda Vehid. On se u Rudo vratio među prvima, još daleke 2000. godine. Od tada obrađuje zemlje koliko stigne, a ostalo je povjerio lokalnom srpskom stanovništvu koje mu za naknadu pripremi drva za ogrjev. Tako, kaže, kao starac s preko osamdeset ljeta provodi dane. Obraduje ga svaki insan s kojim progovori. A insana je, kako kaže, u njegovom svakodnevnom životu sve manje.