Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga
.</p>
<p>Opušten sam, nije mi ni do kakve priče, slušam muziku, netremice gledam u bogomdane krajolike kroz koje prolazimo, kroz glavu mi promiče rijeka lijepih sjećanja, galerija dragih lica i, uopće, osjećam se dobro.</p>
<p>I, onda je počelo. Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini (prema Imranu, o agresiji na Bosnu i Hercegovinu nema ni govora) i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga.</p>
<p>Odjednom, dok slušam zadojenu budalu, putovanje u izvjesni grad i s izvjesnom namjerom, učini mi se potpuno besmislenim (ondje smo krenuli govoriti o etici i estetici, određenije promovirati lijepu i ostvarenu knjigu), predjeli kroz koje prolazimo mračnim i sumornim, a rijeka lijepih sjećanja i dragih lica naglo presahnu. Ugasi me zadojena budala kao sijalicu.</p>
<p>Promućurni vozač, ljekar po zanimanju, shvativši da u autu ima totalnog idiota, a i mene na rubu živaca, pojačava radio, okreće zapaljivi idiotov monolog na drugu stranu, pjeva zajedno s Čolićem pjesmu <em>Sinoć nisi bila tu</em> i predlaže da napravimo pauzu u prvoj kafani.</p>
<p>U izvjesnom gradu dočekuju nas iznimno srdačno. Tu je i nekoliko dragih mi osoba koje godinama nisam vidio, pa se, uz ugodan razgovor i šaljiva prisjećanja na zajedničke doživljaje, naglo oraspoložih, a “imranovca” sasvim zaboravih.</p>
<p>I bi promocija. Spontana, neusiljena, kratka, jezgrovita, uspješna.</p>
<p>Dok autor potpisuje knjige, nastavljam razgovor s dragim prijateljima, no, kako je već kasno, a putovanje podugo, vrijeme je da se krene. Pozdravljamo se s ljubaznim domaćinima i krećemo.</p>
<p>U povratku, zadovoljni zbog uspješne promocije knjige, raspoloženi smo i razmjenjujemo lijepe dojmove. Imranovac, pak, šuti, sve to skupa nimalo ga ne zanima i čeka pogodan trenutak da nastavi sa svojom imranovštinom, tačno ondje gdje je iskusno i pametno prekinut.</p>
<p>I nastavio je, ali ovog puta ne bez reagiranja. Autor knjige, suzdržavajući se, ljutito i kroz zube procijedi:</p>
<p>– Slušaj! Ne valja ti priča! Ružna je! Ostavi se tog Imrana!</p>
<p>– Zašto? Dobar je Imran! I slažem se s njegovim stavom o zločinu počinjenom u Srebrenici – reče, a usta mu se iskriviše u nešto nalik na osmijeh.</p>
<p>I tad je sve eksplodiralo. Sjećam se da sam gromko podviknuo: “Stani! Odmah!”, a potom poput furije izletio u ledeno hladnu noć i, čini mi se, dvije cigarete zapalio odjednom. Iz auta, ništa manje bijesni, izlaze i ostala dvojica, a bojažljivo vrata otvara i zadojeni idiot.</p>
<p>– Čovječe, ako uopće jesi čovjek, jesi li svjestan šta pričaš?! Pa, to je strašno! Mozak ti je potpuno ispran, jado jadni – reče prvi.</p>
<p>– Sram te bilo, kretenčino! I, pisneš li samo još jednu riječ, kući ćeš se pješke vratiti – reče drugi.</p>
<p>Imranovac uplašeno i pokunjeno šuti. Nastavljamo putovanje. Do Tuzle niko nije ni riječ izustio, a, po dolasku, bez riječi smo se i razišli svako na svoju stranu.</p>
<p>Bilo je to prije dvije-tri godine. Imranovca katkad vidim, u džamiji najčešće. Ne pozdravljamo se. A i zašto bih se pozdravljao s čovjekom koji je paradigma onog najgoreg u našem kolektivnom biću. Taman posla.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
SLOVO O KNJIZISljedeći članak
NAGLASAK NA NAGLASKU
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
-
17.05.2019.Odgovori
Ima u Bosnjackoj dusi nesto ruzno i puno mrznje prema sebi samome. To stalno negiranje i ponizavanje sebe samoga i svega sto pojedinca veze za vlastitu istoriju i kulturu. To stalno uzdizanje i bezrazlozno prihvatanje svega sto dolazi ‘sa strane’ kao nuzno superiornoga nad vlastitom svijescu i vlastitom tradicijom. Ako Bosnjaci ikada nestanu sa ovih prostora to ce biti upravo zbog takve kulturno/politicke nezrelosti.
KOMENTARI