To što u ratnom ludilu neko oskrnavi nadgrobni spomenik može se nekako i pojmiti, ali da to neko čini u miru, ničim izazvan, bez obzira na to o kome je riječ, to je nerazumljivo. Jasno je da na ovim prostorima često živimo život protiv života i živih, ali da živimo i život protiv mrtvih, to je već profil za ozbiljne i stručne psihološke analize
 u knjizi koju nazivaju knjigom izgubljenih duša. Čisto da se utvrdi obim destrukcije nišana uzrokovan ratom i mirom.</p>
<p>Međutim, prije svega, svako treba krenuti od sebe, svako iz svog kraja. Naime, Šefik Bešlagić zabilježio je kako su u Srebreniku postojale dvije lokacije sa stećcima, jedna se zvala Metaljka, a druga Mećava. Obje su imale stećke u obliku sarkofaga ili sanduka, što ne predstavlja nikakvo iznenađenje za grad u kojem je stolovao Stjepan Kotromanić i gdje su vlastela bili usorski vlastelini Zlatonosovići i Tihoradići. Postojali su pokušaji pronalaska tih nekropola, ali su ostali bezuspješni.</p>
<p>Vjerovatno su završile u potpornom zidu, temelju za kuću ili ih je na neki drugi način pomela i zatrpala mećava naše nesuvislosti i nemara. Ali, po nečemu smo zasigurno posebni. Naime, u Špionici nadomak Srebrenika, na srednjovjekovnom putu koji je povezivao Srebr'nik i Gra'čac, postoje dva stećka koje su mašine izvadile iz zemlje prilikom izgradnje lokalnog puta. Vjerovatno je riječ o trećoj nekropoli. Specifičnost jednog od stećaka jeste ugravirana potkovica i još je po nečemu jedinstven: sadašnji je “vlasnik” stećke pretvorio u šahovske ploče. Šah ima svoju posebnu vrijednost i tim činom naizgled smo prefinjeniji od drugih, ali istovremeno podjednako mizerni. Ako nešto može biti utjeha, ili određeno opravdanje, trenutni je “vlasnik” to uradio ne znajući o čemu je riječ.</p>
<p>To što u ratnom ludilu neko oskrnavi nadgrobni spomenik može se nekako i pojmiti, ali da to neko čini u miru, ničim izazvan, bez obzira na to o kome je riječ, to je nerazumljivo. Jasno je da na ovim prostorima često živimo život protiv života i živih, ali da živimo i život protiv mrtvih, to je već profil za ozbiljne i stručne psihološke analize. Možemo se ljutiti, kao ljudi koji biraju život u Bosni, na našeg glasovitog pisca koji je zapisao: “Bosna je najdublji kazan pakla”, ali čini se da je imao pravo, ako ne uvijek, onda barem s vremena na vrijeme, posebno kada pogledamo lokalne nekropole i mezaristane, povaljane i jedne na druge naslagane nišane. Prolazimo pored njih, ne rekoše uzalud, kao kraj turskog groblja – niti reda, niti straha, niti stida.</p>
<p>Uzgred, na lokaciji Šehitluci, nadomak starog grada Srebrenika, nalazilo se oveće mezarje iz perioda osmanskog osvajanja ovog kraja. Međutim, danas možemo vidjeti samo nekoliko nišana koji su ostali uzgor. Do nas je, nisu nam uvijek drugi krivi, jedan Bošnjak razbijao je te stare nišane, zatim ih nabacivao na zaprežna kola i vukao na željenu lokaciju i od toga gradio štalu. To je radio uz prešutnu saglasnost tadašnjih komunističkih vlasti. Poslije mu je izgorjela štala zajedno s govedima. A bio je i jedan drugi, isto tako Bošnjak, koji je na iste te nišane nabacivao travu i pravio sijeno kako bi ih sakrio i sačuvao od ovog prvog. Ovog prvog ne znam, a ovaj drugi mi je o tome pričao. Zvao se Mustafa Čizmić, i kako sam od njega kupio, tako sada prodajem.</p>
<p>Mustafi je u ratu poginuo sin i nudili su mu da kao otac šehida o tuđem trošku obavi hadž. Nije prihvatio, ne može se sve materijalizirati niti pod časnu kapu staviti, a povodom toga je drugima govorio: “Kako ću preko mrtvog djeteta!?” Poslije mu je preselila žena, presahla tugujući za sinom. Na san mu je došla i rekla da nema kud za njom na onaj svijet ako ne izgradi spomen‑obilježje na Šehitlucima njihovom sinu i onima koji su dijelili njegovu sudbinu. Kako mu vlasti nisu dale odobrenje da gradi, snovi su se ponavljali uvijek s istom porukom: “Nemaš kud Mustafa!” Uznemiren snovima, vlastima je rekao: “De da ja napravim, da ispunim emanet, pa ako vam se ne svidi, Vi rušite.” I tako i bi, otac je napravio šehidima lijepo spomen‑obilježje i niko ga ne sruši – još! Nakon toga, nestali su uznemirujući snovi, Mustafa je odavno rahmetlija, i onaj drugi isto tako. Nad njihovim je glavama nišan kao što će nad našim glavama biti, i pred obojicom je put, ko će znati kamo vodi, koga čeka kazan i ima l’ se kud!</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Mobing Almire Hadžović-Džuvo na Medicinskom fakultetuSljedeći članak
Tko je bio Šefik Pezerović
