Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Skandal koji je nastao nakon imenovanja Tvrtka Milovića, pasioniranog kiseljačkog megafona govora mržnje, na poziciju direktora dokumentarnog programa BH1, pokazao je koliko su u bh. novinarstvu narušeni profesionalni standardi, ali je ogolio i pozicije nekih koji bi voljeli da nam iz vlastitih političkih i nacionalističkih razloga nepatvorenu mržnju prodaju pod dijalog.

Sanja Vlaisavljević u svom vječnom krstaškom i osvetničkom ratu protiv sarajevskog “građanskog mainstreama”, baš kako je nekada stala u odbranu još jednog hrvatskog medijskog ekstrema – Ivana Šušnjara, i ovaj je put poletjela relativizirati i amortizirati Milovićev brutalni govor mržnje služeći se demagogijom i zamjenom teza. Za Vlaisavljevićku nije sporno Milovićevo ismijavanje i problematizacija broja ubijene djece Sarajeva, za nju je to tek “puko navođenje”, te se ona čak i indirektno pridružuje Miloviću u tvrdnji da je riječ o napuhanim brojkama.

Vlaisavljevićki nisu problematična ni Milovićeva veličanje osuđenih ratnih zločinaca poput Praljka, niti Milovićevi eugeničarski stavovi, niti to što pod “ubojicama Hrvata” kojima treba zabraniti ulazak u Hrvatsku Milović podrazumijeva pripadnike ARBiH koji nisu niti osumnjičeni niti osuđeni ratni zločinci, a koje portal na kojem je Milović i urednik i novinar redovno naziva “pretečom ISIL-a”.

Za Vlaisavljevićku Milovićev šovinizam svrstava se u “zajamčenu slobodu izražavanja” i “kritičku misao” slobodarskog neasimiliranog Hrvata koji se zalaže za neku jednakopravnost. Ova potreba za normalizacijom prohrvatskih šovinističkih političkih stajališta i gledišta ima i političke konotacije u slučaju bračnog para Vlaisavljević jer je Ugo Vlaisavljević, kako nas izviještava, niko drugi do Tvrtko Milović, tek nekoliko dana ranije na HDZ-ovom naučnom “stručnom” skupu u Neumu, pod nazivom “Rješenje hrvatskog pitanja za europsku Bosnu i Hercegovinu”, ustvrdio kako je “Bosna i Hercegovina po svom političkom uređenju klasična konsocijacijska demokratija” i izjavio kako “Bošnjaci smatraju da narodi ne trebaju postojati pa je samim tim uklonjena i neravnopravnost naroda”, i sve u svemu pokušao dati naučno utemeljenje HDZ-ovim gledištima o uređenju Bosne i Hercegovine.

Politički stavovi i napori bračnog para Vlaisavljević na legitimizaciji političkog i medijskog hrvatskog šovinizma i nisu toliko sporni koliko je sporno kada se to pokušava predstaviti kao promocija dijaloga umjesto onoga što jeste – normalizacija i legitimizacija nacionalizma i šovinizma.

U tom svjetlu nije toliko problematičan niti Milovićev antibošnjački šovinizam, takvih tipova u Bosni i Hercegovini imamo i na bacanje, koliko je problematično što se lokalna i daleko ekstremnija verzija notornog HRT-ovog Obrada Kosovca postavlja na direktorsku poziciju u entitetskom javnom emiteru kojeg ogromnom većinom uzdržavaju upravo Bošnjaci.