Mohammad Mosleha iz Palestine student je pete godine Medicinskog fakulteta u Tuzli. Prije nego što je došao u BiH da studira, o našoj zemlji znao je samo to da je Sarajevo glavni grad i da je ovdje bio rat. Prvi je put za Bosnu čuo od imama u džamiji u njegovom rodnom mjestu koji je učio dovu za Bosnu
, najvećoj džamiji u Sarti, kao i s amidžama i rođacima išao na bajram-namaze.</p>
<p>“Tu dolaze svi ljudi iz mog mjesta, koje broji oko 4.000 stanovnika, i kada se namaz završi, redaju se u veliki red. Svako ko izlazi selami se i čestita, a ako je neko s nekim posvađan, to je prilika da se prevaziđu nesuglasice i da se ljudi pomire. Zatim se obilazi rodbina. Muškarci naročito paze sestre i tetke, a mi smo znali povesti djeda kojem je 91 godina, sjesti u nekoliko automobila i posjećivati rodbinu s nenine i njegove strane. Budu to lijepi dani ispunjeni posebnom atmosferom”, prisjeća se Mohammad.</p>
<p>Tokom studiranja je Mohammad, kaže, bio u prilici vidjeti kako se obilježavaju bajrami u bh. porodicama.</p>
<p>“Tek kada sam došao, prvi sam Ramazanski bajram proveo kod jednog druga, koji me odveo svojoj kući u Međeđu kod Sapne. Bio sam kod njega tri dana. Upoznao me sa svima i osjećao sam se dobrodošlo. On je sada u Austriji i, ako Bog da, kada dođe za Bajram, vidjet ćemo se. Bajram sam proveo i u porodičnoj kući druga iz Kamenice, kod Zvornika. I tu sam se lijepo i ugodno osjećao. Inače, imao sam više poziva da nekog posjetim za Bajram, ali pošto nisu bili konkretni i precizni, odnosno pozivali su me neodređeno, u smislu: ‘Dođi kada god hoćeš’, malo me bilo stid, pa sam im se zahvaljivao, ali se nisam odazivao. Ne bih želio nikome smetati niti biti nametljiv, ali svako ko me od srca pozove naravno da bih otišao”, ističe on.</p>
<p>Za ovaj Bajram Mohammad nema poseban plan. Kao i obično, po povratku s bajram-namaza naći će se s prijateljima, popit će kahvu i pojesti kolač.</p>
<p>“Družimo se, smijemo i veselimo, ali, kada se raziđemo, osjećam se kao da sam sam u životu. Da o tome ne bih razmišljao, uzmem knjigu, nešto čitam ili radim, a u budućnosti bih volio biti u sredini u kojoj mogu živjeti od svog rada, učiti i usavršavati se. Svakom bih pacijentu prilazio na uljudan i insanski način, ali o tom potom. Sada spremam ispite s pete i poslije toga imam još šestu godinu, a poslije, ko zna. Ako bi mi se pružila prilika, volio bih ostati u Bosni”, dodaje Mohammad za kraj.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bajramluk i kruške kajzericeSljedeći članak
Bošnjak u New Yorku: Proći će, sve prođe
