Grupa “Tamburica” osnovana je 1930. godine, s rastom bošnjačke zajednice u Chicagu, a pod pokroviteljstvom nijemog profesora muzike Ploseina i Anke Dilić, supruge bošnjačkog emigranta i preduzimača Arifa Dilića. Nakon osnivanja bošnjačke muzičke grupe “Tamburica”, Ulfeta Sarić, supruga Mustafe Sarića, organizirala je početkom 1940. bošnjačko Umjetničko društvo “Kolo djevojaka”, koje se bavilo pjevanjem i igranjem, također na skupovima i događajima koje je organizirala tamošnja bošnjačka zajednica

Piše: Almir MEHONIĆ

U potrazi za boljim životom i slobodom, u razdoblju između 1892. i 1924. godine, oko 12 miliona ljudi ušlo je u Sjedinjene Američke Države. U istom periodu dolazi do velikog iseljavanja različitih etničkih grupa s prostora Austro-Ugarske. Prema nekim informacijama, u tom velikom talasu migranata koji su krenuli put SAD-a našlo se i oko 1.500 Bošnjaka. Tako se početkom 20. stoljeća u području Velikih jezera nalazi najznačajnija bošnjačka kolonija u Americi. Činilo ju je nekoliko stotina Hercegovaca u Chicagu, dok se u obližnjem Garyju, u Indiani, nalazilo i nešto malo Bošnjaka s prostora Krajine.

Relativno brojna zajednica od nekoliko stotina ljudi, mahom muškaraca, neženja, uz nešto malo oženjenih, odlučila je pustiti korijenje u Chicagu, u okolini. Većina njih bila je neobrazovana i siromašna, tako da su zaposlenje mogli naći samo kao obični fizički radnici. Ti prvi emigranti, skoro odreda, dolazili su u SAD kao samci. Imali su plan. Brza zarada i povratak u domovinu. Kakva se samo drama dešavala u njihovim dušama kada su shvatili da ne mogu zaraditi ni za povratak. Ne želeći se ženiti nemuslimankama, većina njih ostajali su samci. Tako su i umirali.

Upravo je u Chicagu 1906. godine osnovano prvo muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo u Sjevernoj Americi pod imenom “Džemijetul-Hajrije”. I dok je o ovom udruženju pisano skoro u svim publikacijama i tekstovima koji su tretirali temu bošnjačke emigracije, u sjeni su ostala druga udruženja i grupe koje su djelovale na prostoru Sjedinjenih Američkih Država.

Zapravo, riječ je o kulturnom angažiranju potomaka prve generacije Bošnjaka u Americi, i to kroz muzičku grupu “Tamburica”. Ova grupa osnovana je 1930. godine, s rastom bošnjačke zajednice u Chicagu, a pod pokroviteljstvom nijemog profesora muzike Ploseina i Anke Dilić, supruge bošnjačkog emigranta i preduzimača Arifa Dilića. Ova grupa imala je kulturno-umjetničku ulogu prilikom organiziranja skupova i prigodnih događaja u bošnjačkoj zajednici u ovom dijelu svijeta. Kako možemo vidjeti i iz dostupnih i sačuvanih fotografija, djevojke su bile obučene u tradicionalnu bosansku narodnu nošnju, dok su muškarci nosili fesove.

Mnogo kasnije, njihovu tradiciju sviranja tamburice nastavit će Mehmed Mike Hairlich, sin bošnjačkog emigranta Maše Hairlića i Almase Čustović.

Nedugo nakon osnivanja bošnjačke muzičke grupe “Tamburica”, Ulfeta Sarić, supruga Mustafe Sarića, organizirala je početkom 1940. bošnjačko Umjetničko društvo “Kolo djevojaka”, koje se bavilo pjevanjem i igranjem, također na skupovima i događajima koje je organizirala tamošnja bošnjačka zajednica. U njemu su učestvovale mahom bošnjačke djevojke u dobi od 12 do 25 godina.

Do ovih podataka došao je jedan od najupornijih istraživača ranih dolazaka Bošnjaka na prostor Amerike Faruk Bogućanin. Bogućanin u razgovoru za Stav ističe da, iako su napori te prve generacije bošnjačkih useljenika za očuvanje bošnjačkog i islamskog identiteta bili jaki, nedostupnost i malobrojnost žena sličnog vjerskog i kulturnog porijekla učinili su da se u osnovi stoprocentno izgubi identitet potomaka prve generacije u Americi.

Bogućanin je duže vrijeme pratio razvoj porodica koje su učestvovale u prvim organiziranjima Bošnjaka u Americi i zaključio da je, nažalost, riječ o tužnoj priči o asimilaciji.

“To je nesretna sudbina koju vjerska manjina doživljava u dobro integriranom društvu, a koja se ogleda kroz najdirektniju asimilaciju i potpuno gubljenje jezičkog, kulturnog i vjerskog identiteta”, zaključuje Bogućanin.

Arif Dilić (1888–1961) bio je rodom iz Gračanice kod Gacka, a Anka Kapić (1883–1956) iz Gorskog Kotara u Hrvatskoj. Arif je došao u Chicago 1906. godine i bio je jedan od uspješnijih Bošnjaka, budući da je bio predradnik u građevinskoj firmi “Paschen Construction Company”, koja ja radila na izgradnji čikaške željeznice, a za nju su radili deseci Bošnjaka. Tokom druge i treće decenije 20. stoljeća porodica Dilić jedno je vrijeme živjela u Montani, gdje je Arif, poput desetaka drugih Bošnjaka, radio u rudnicima bakra.

Nakon finansijskog kraha 1929, porodica Dilić je u zamjenu za izgubljeni novac u banci dobila farmu u Woodstocku blizu granice s Wisconsinom, gdje su se često okupljali čikaški Bošnjaci za vjerske i državne praznike. Arif je zapamćen po tome što je donirao sredstva u obnovu džamije u svom rodnom selu kod Gacka 1926. i 1959. godine. Arif je usvojio Ankinu kćerku iz prvog braka Helen, a potom je s Ankom dobio sina Asima i kćerku Meliku. Helen se 1932. godine udala u Bosni za Arifovog bratića Saita Dilića, pa je s njim došla u Chicago 1933, gdje im se rodio sin Numan “Norman” (1933–1990).

Potom su se vratili u Bosnu 1934, nakon čega su dobili i kćerku Sylviju (1939–1984), a u Bosni su proveli i Drugi svjetski rat. Nakon razvoda od Saita, Helen je opet došla s djecom u SAD 1946. godine. Norman je bio oženjen s Jessie Clancy i poginuo je u automobilskoj nesreći na Floridi. Penny Sylvia bila je konobarica i bila je udata za Theodora Thedforda.

Arifov sin Asim najprije se oženio američkom Hrvaticom Anom Jurić, koja je umrla na porođaju kada mu je rodila kćerku Anne. Ona je udata za američkog Rusa Johna Grofika, s kojim ima sinove Johna i Georgea. Živi u Huntingtonu, u državi New York. Nakon smrti supruge, Asim je 1939. godine po želji svog oca otišao u Bosnu da se oženi. No, Asim se ženi u Foči učiteljicom porijeklom iz Poljske Helenom Grzybek, koja je predavala u školi u Kalinoviku. Po dolasku u SAD, rodila mu je kćerku Adele i sina Michaela. Adele je bila udata za Jamesa Sullivana, a živi u okolini Chicaga. Michael je poznati forenzički ekspert za sigurnost u saobraćaju, oženjen je s Lisom i živi u Evanstonu kod Chicaga.

Melika, najmlađe Arifovo dijete, udala se je u Chicagu 1953. godine za Chrisa H. E. Rolfsena, norveškog imigranta koji je doselio u Ameriku. Nestala je 1958. u čikaškom naselju Lakeview.