Bez ikakvog osnovanog razloga, u periodu nakon Drugog svjetskog rata porušene su tri mahalske džamije (zapravo, porušeno ih je više, ali su podaci o njima krajnje oskudni i nepouzdani) o kojima se, osim u struci i kolektivnom sjećanju kojeg, opet, polahko nestaje, ne zna mnogo ili, pak, tek ponešto, površno, efemerno
 o kojima se, osim u struci i kolektivnom sjećanju kojeg, opet, polahko nestaje, ne zna mnogo ili, pak, tek ponešto, površno, efemerno.</p>
<p>Tako, nedaleko od današnje raskrsnice Skver, u ulici koju Tuzlaci, neskloni prihvatanju novih naziva, i dalje zovu “Šesta bosanska”, premda se tako ne zove, do 1957. godine bjelasala se Sagrdžijan ili Bijela džamija. Bila je to, vele pisani i usmeni izvori, omanja, ali lijepa džamija, građena od bijelog kamena, zbog čega je u narodu i dobila takvo ime.</p>
<p>Za razliku od drugih mahalskih džamija, uglavnom građenim od ćerpiča, Bijela džamija, građena od čvrstog materijala, mogla je još dugo služiti svojoj svrsi, no, ipak, nije uspjela poživjeti duže od šezdeset šest godina. Kažu, smetala je proširenju ceste, a struka je, opet, saglasna u mišljenju da se, tehnički gledano, njeno rušenje moglo i moralo izbjeći.</p>
<p>Inače, sagrdžije, sagrekčije ili sagradžije, kako god, bili su zanatlije i, baš kao i tabaci, bavili su se preradom kože, a pisani izvori vele da ih je najviše bilo u mahali zvanoj Sagrdžije Murge, smještenoj na širem prostoru spomenute raskrsnice Skver.</p>
<p>Isti izvori vele da se protezala ka jugu, do korita rijeke Jale, jer je za bavljenje ovim zanatom bila potrebna tekuća voda. Bila je to najbrojnija mahala u Tuzli koja je, barem tako dokumenti kažu, 1600. godine brojala osamdeset kuća poreskih obveznika.</p>
<p>Pretpostavlja se da je ova mahala najstarija u kasabi, a zabilježeno je da se u decenijama koje su slijedile znatno proširila, pa je u njoj izgrađeno više vjerskih objekata, a pouzdano se zna da je u njoj postojala džamija pod nazivom Sagrdžijan Murge (kasnije Bijela džamija) i mesdžid Kurda Sufije, koji će nešto kasnije prerasti u halvetijsku tekiju na lokalitetu današnje ulice Tabašnice.</p>
<p>Nije poznat tačan datum izgradnje ove džamije, ali jeste poznato da ju je 1891. godine iz temelja obnovio Husein-beg Zaimović.</p>
<p>Pored osnovne škole u mahali Mosnik i danas su vidljivi nišani u ograđenom prostoru školskog dvorišta. Ostaci su to mezarja koje je nekad okruživalo staru Mosničku džamiju, koja je, kao i susjedna, poznata kao Vikaljska i obnovljena 2000. godine, srušena 1954.</p>
<p>Skupa s Vikaljskom i također susjednim džamijama – Mejdanskom i Brdskom, Mosnička ili Potok džamija, kako je još zovu, bila je jedna u nizu arhitektonski jednostavnih mahalskih džamija-ćerpičara karakterističnih za padinske mahale koje su opasavale središte Tuzle s lijeve strane Jale.</p>
<p>Inače, mahala Mosnik prvi se put spominje 1600. godine, a dokumenti vele da je u to vrijeme imala četrdeset devet kuća poreskih obveznika i bila jedna od većih mahala u tadašnjoj Tuzli. Nije poznato ko je izgradio Mosničku džamiju, jer, kako rekoh na početku, i u ovom su slučaju podaci nepouzdani i šturi, ali, ipak, kao njen graditelj najčešće se spominje izvjesni Pirija, koji je imao koncesiju na crpljenje slane vode, što saznajemo iz zvaničnih dokumenata, konkretno za godinu 1663, a budući da se među lokalnim stanovništvom, pa čak i danas, nazivala i Pirijinom, sasvim je moguće da je ovaj dobrotvor njen graditelj.</p>
<p>I, na koncu, što zbog ograničenosti prostora, što zbog oskudnih vjerodostojnih saznanja, tek nešto malo o Brđanskoj džamiji, džamiji za koju se kao pupčanom vrpcom veže ime glasovitog Salih-efendije Suljića, među Tuzlacima, a i šire, poznatog kao hafiz Kuga.</p>
<p>O Salih-efendiji već sam pisao, ali nije zgoreg podsjetiti da je bio otvoreni keramet-sahibija, pripadnik nakšibendijskog tarikata te višedecenijski imam Brđanske džamije, koja je srušena 1953. godine.</p>
<p>Kao utemeljitelj ove džamije, izgrađene sredinom 17. stoljeća, navodi se izvjesni Osman-beg, a kojeg su, tako vele, zbog njegove prijeke naravi zvali Kosundže ili Kosendže, što bi se moglo prevesti kao – ljutit, naprasit, ters, pa je po ovoj njegovoj osobini i džamija dobila neformalno ime.</p>
<p>Ova džamija spominje se prvi put 1701. godine pod imenom Osman-begova, a, osim neformalnog naziva Kosundže, u kasabi je bila poznata i kao Gornjobrdska ili Brđanska, zbog položaja na kojem se nalazila.</p>
<p>Eto, osvrnuh se na tri tuzlanske mahalske džamije nepretenciozno i kratko, da kraće ne može biti, a s nakanom da, makar u naznakama, ukažem na historijske vrijednosti kojih, nažalost, više nema, ljude koji su iznjedrivali takve vrijednosti i, evo, činim to s dubokim poštovanjem.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sito-štampa kod Fike
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo