Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid iz jula 1995. godine opustošili su srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska. Ubijeno je oko hiljadu njenih stanovnika, četvrtina od ukupnog predratnog broja stanovnika
, Salima (1971) i Senaida (1976). I njih su trojica pronađeni i ukopani u Memorijalnom centru Potočari.</p>
<p>“Ramiz mi je bio oženjen, i od njega imam unuku. Senaid mi je baš bio mlad. Da sam mogla crknuti, davno bih crknula. Kako da kažem kako mi je, ne postoje riječi kojima se to može opisati. S djecom ne možeš uporediti ništa. Šta je Senaid kome bio kriv, on je bio dijete. Samo njih trojicu sam imala i sad više nemam nikog. Da sam bar još djece imala…”, kaže Nezira.</p>
<p>Svake godine 11. jula ide na kolektivnu dženazu ubijenim Bošnjacima, žrtvama srebreničkog genocida. “Bar su mi sinovima kosti našli. Mislila sam da Salima nikad neće naći”, govori Nezira. Boli je, kaže, i zaborav: “Svi nekako nas zaborave, tri sina su mi ubijena. Rijetko ko ovdje dođe da vidi kako mi živimo. Teško je zaista živjeti ovako u svom bolu. Ja bih davno crkla, ali nazor ne može. Mora se živjeti dokle je sudbine.”</p>
<p>Nezira Fejzić uzgaja nešto stoke i sije u vrtu. Lakše joj bude dok radi. “Nije to neka nužda da sad ja moram imati, ali lakše mi jer se nečim zabavim. Čuvam, radim, i tako dani prolaze. Mora se nečim zabaviti insan, inače bi davno poludio.”</p>
<p>Selo Brakovci imalo je prije rata tristotinjak stanovnika, danas tek dvadesetak. Ljeti se taj broj poveća jer mnogi iz dijaspore dolaze da obiđu svoja ognjišta i prisustvuju dženazi u Potočarima i obilježavanju godišnjice genocida. Stanovnica ovog malog pitomog sela je i Emina Ramić. Emina je u genocidu počinjenom nad Bošnjacima izgubila tri sina i četiri brata.</p>
<p>“Jedan sin mi je u Njemačkoj. Imam i tri kćerke: jedna je u Sloveniji, druga u Holandiji, a treća, kojoj je muž poginuo, živi sa svojom djecom u Živinicama. Muž mi je umro prije rata, a tri sina i četiri brata nisu došli”, izgovara Emina jedva kroz suze.</p>
<p>“Nisu došli” ili “nisu prešli”, tako se u srebreničkim selima kaže za one koji nisu uspjeli preći put smrti preko šuma u julu 1995. godine. Danas Emina živi u svojim Brakovcima sa sinom, snahom i unukom. Od povratka u Srebrenicu Emina je tri puta išla na hadž.</p>
<p>“Prvi put na hadž sam išla 2007. godine, a tri sina sam izgubila i zbog njih sam imala želju i potrebu da odem na hadž”, kaže Emina.</p>
<p>Kada, Nezira i Emina u srebreničkom genocidu izgubile su deset sinova koji su se međusobno poznavali jer su živjeli u krugu od desetak kilometara. Sve tri majke sa svojim bolom žive u mjestu na kojem su posljednji put vidjele svoje sinove.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
GALERIJA STAV: Srebrenica, 11. juli 2017Sljedeći članak
Ovdje ima suza za cijeli svijet
