Napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje
, gdje je i ukopan.</p>
<p>Prema vjerodostojnim, ali, nažalost, više nego oskudnim podacima, šejh Iblizović pripadao je halvetijskom tarikatu, a, osim u Tuzli, njegovo se ime veže iliti pripisuje mu se da je osnovao ili, pak, bitno utjecao na osnivanje halvetijskih tekija u Višegradu, Bijeljini i Rudom.</p>
<p>Halvetijska tekija u Tuzli, koja se, za pretpostaviti je, ugasila ili počela gasiti nakon smrti šejha Sejfullaha, nalazila se na lokalitetu današnje ulice Tabašnice, što saznajemo usmenom predajom budući da pisanih i uopće bilo kakvih materijalnih tragova o njenom osnivanju, aktivnostima, značajnim ličnostima i događajima naprosto nema.</p>
<p>Na svu sreću, o drugom sufijskom učitelju, dr. Mehmedu Šerbiću, ljekaru i tarikatskom šejhu, pouzdanih je saznanja mnogo više. Rodio se u Sarajevu 1847. godine. U rodnom gradu završava Veliku ruždiju, a sukladno datostima novog vremena, kao iznimno darovitog, osmanska vlast upućuje ga sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća na školovanje u Istanbul. Ondje Šerbić, nakon dvanaest godina obrazovanja, okončava Carski medicinski fakultet i u Bosnu se vraća s diplomom liječnika ispisanom na turskom i francuskom jeziku. Godine 1874. imenovan je ljekarom Zvorničkog sandžaka, čiji je glavni grad bila Tuzla. Po dolasku u Tuzlu, iste godine osniva prvu zvaničnu zdravstvenu ustanovu u ovom gradu, Vakufsku bolnicu. Ova je bolnica finansirana vakufskim sredstvima, za tadašnje prilike bila je odlično opremljena i, bitno je naglasiti, u njoj su besplatno liječeni bolesnici svih vjeroispovijesti.</p>
<p>Osim zdravstvenih poduhvata, a osnivanje moderne bolnice u Tuzli u to je vrijeme nesumnjivo bio ogroman poduhvat, manje je poznato (i uopće, o njegovom derviškom putu malo se zna) da je dr. Šerbić obavljao dužnost dobrovoljnog šejha u tuzlanskoj Nakšibendijskoj tekiji, koja je, prema jednom neobjavljenom radu Abdurahmana Adil‑efendije Čokića pod naslovom <em>Islam danas</em>, postojala sve do konca Prvog svjetskog rata.</p>
<p>Dr. Mehmed Šerbić, poznat i pod derviškim imenom Sami, preselio je 18. novembra 1918. godine i njegovom smrću završava se, za tuzlanske prilike, relativno plodno razdoblje tesavufske misli i prakse, a započinje višedecenijski period dekadencije koji će biti okončan tek potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kratkotrajnim, ali iznimno blistavim djelovanjem šejha Ahmed-efendije Mešića.</p>
<p>Na koncu, a autor ovog teksta dvoji se treba li ga uopće trgati od zaborava, budući da su u Tuzli transgeneracijska sjećanja na njega i živa i snažna, ponešto i u najkraćem o hafizu Salihu-efendiji Suljiću, poznatijem pod nadimkom Kuga.</p>
<p>Nebrojene su priče i anegdote o ovom zaista nesvakidašnje zanimljivom čovjeku, priče koje nerijetko nose u sebi upečatljivu notu nadrealnog. Kako god, Salih-efendija Suljić, kako za života, tako i danas, slovio je kao otvoreni keramet-sahibija (naš bi narod rekao “dobri”), a takvo šta isticali su i brojni kompetentni tarikatski autoriteti.</p>
<p>Rođen je u selu Kuge (otuda i njegov općepoznati nadimak) kod Srebrenika 1849. godine. Medresu je završio u Gradačcu, a potom je dugi niz godina bio imam i hatib Kosundže Osman-begove džamije u Tuzli. Prema iskazima njegovih potomaka, a naročito unuka šejha Sulejmana Suljića, snažno zanimanje za tesavvuf pokazivao je još u medresi, a specifičan derviški odnos prema svijetu i životu, često praćen začudnom mješavinom nerazumijevanja i poštovanja sredine u kojoj je djelovao, ostat će njegova trajna, prepoznatljiva oznaka.</p>
<p>Skroman i samozatajan, o sebi, možda i svjesno, nije ostavio mnogo saznanja. Osim što se pouzdano zna da je bio imam i hafiz, te pripadnik nakšibendijskog tarikata, pretpostavlja se, i to sasvim osnovano, da je bio verificirani nakšibendijski šejh, ali budući da je, prema tvrdnjama njegovih potomaka, mnogo putovao i bio od onih sufija koje nije držalo mjesto, nije imao tekiju u Tuzli, a od njegovih učenika poznat je samo jedan, izvjesni derviš Alija.</p>
<p>U Tuzli neshvaćen, najviše je boravio u srednjoj Bosni i bio rado viđen gost u tamošnjim tekijama.</p>
<p>Preselio je u Tuzli 1945. godine i ukopan je na vlastitom posjedu.</p>
<p>Eto, napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje, i, evo, činim to s najdubljim poštovanjem.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
BurekSljedeći članak
FOTOGRAFIJE TRENUTAKA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo