Kad smo se usred noći zaustavili kod ovog mjesta, kondukter je išao od vagona do vagona i objašnjavao šta se dogodilo: neka mala lokalna kompozicija iskočila je iz šina i načinila popriličnu štetu. Učinilo mi se da vidim tu čudovišnu lokomotivu koja ruši sve pred sobom dok se nije prevrnula. Nastavka vožnje nema dok se pruga ne popravi
 i raznim drugim namirnicama.</p>
<p>Čovjek koji je vozio kola pogledao nas je nekako čudno, još uvijek okupljene oko vagona, kao da nam želi pročitati misli, iako je očigledno znao šta se dogodilo.</p>
<p>Nešto kasnije, mjesto se ispunilo ljudima. Žurili su uglavnom na trg kao da je zborno mjesto. Žene, djeca i starci koji nisu mogli spavati.</p>
<p>Pogledavali smo se u prolazu s nelagodom. Gledali su nas kao neko čudno neželjeno breme. A mi smo se pitali kako smo se zadesili tu. Bilo je to više ogledavanje nego upoznavanje. Dva svijeta koji se jedva razumiju.</p>
<p>Vidio sam da je brijačnica otvorena i prošao prstima kroz svoju bradu. Zašto ne?</p>
<p>Brijač je bio nekako čudan. Očito me nikad ovdje nije vidio. Kako i bi?!</p>
<p>Počeo sam mali razgovor jer su brijačnice poznate pričaonice. Nije išlo. Bio je duhovit i oštar, ali ništa mi nije htio reći. Kao da sam ja kriv što se nesreća dogodila i naokolo se mota mnoštvo nepoznatih ljudi.</p>
<p>– Sefte?</p>
<p>– Sefte. Bezbeli, samo što sam otvorio…</p>
<p>Nešto sam zapitao. Bio je čak i drzak u svojim komentarima. Ponašao sam se kao da ne primjećujem.</p>
<p>Ušlo je u međuvremenu nekoliko ljudi. Svi su šutjeli. On je pričao za njih. Nisam saznao ništa, ne vjerujem da su i oni.</p>
<p>Šutnja je podrazumijevala i ono što se nikad ne podrazumijeva.</p>
<p>– Hvala, brico, na velikom zadovoljstvu. Koliko je to? U redu. Bi li se ovdje moglo nešto pojesti?</p>
<p>Promrmlja nešto i pokaza rukom mjesto na trgu, iako nije bio baš zadovoljan zbog toga.</p>
<p>Bila je to zapravo roštiljnica i aščinica u istom prostoru.</p>
<p>Prezalogajio sam sitan ćevap i pomislio kako ima čudan okus. Onda sam nastavio besmisleno hodati dalje. Bilo je još mnogo vremena do zakazanog trenutka sastanka.</p>
<p>Zastao sam kod kioska, kupio neke novine i razglednicu. Na njoj je bio trg po kojem sam hodao.</p>
<p>– Imate li i marku?</p>
<p>– Naravno.</p>
<p>I marka mi se učinila čudnom. Posebna. Njima važna. Nisam dotad takvu vidio. Obilježavala je neku godišnjicu.</p>
<p>Sjeo sam u neku točionicu i napisao adresu na poleđini razglednice. Potom sam svratio do male pošte i ubacio je u žuti sandučić koji je stajao pred njom.</p>
<p>Nikad ni prije ni poslije toga nisam bio u tom mjestu.</p>
<p>Ostaje samo ta razglednica koju sam poslao sam sebi. Bez teksta.</p>
<p>Ima takvih mjesta. Bio si u njima, a toga nisi svjestan.</p>
<p>Sad sam napokon znao sve.</p>
<p>Naziv mjesta i njegovu povijest koja je bila vidljiva pažljivim pogledom na trg.</p>
<p>I, dok o tom razmišljam, najednom, razglednica počinje oživljavati. Brico okreće svoje lice od brijačnice i smije se. Roštiljdžija-aščija suče brke. Jedna djevojčica igra školice dok njena majka gleda u izlog. Pred točionicom sjedi brkati starac u neobičnom prsluku iz starih vremena. Tu je i pas. On čeka svoj obrok. Najednom nema više onog nepovjerenja koje pamtim. Samo trg negdje u Bosni gdje ljudi okreću svoja lica ka fotografskoj vječnosti.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bosiok u ruci zaklane nane SaheSljedeći članak
Pobjeći s groblja od tamburaša, što dalje pobjeći
