Sve se desilo munjevito. Toliko brzo da sam uspio čuti samo gromoglasni prasak, vidjeti ledene krhotine kako lete svuda uokolo i pogrbljenog starca kako pada na leđa, no brzo se pridiže i, očito u šoku, ostaje sjediti na ledenom pločniku netremice gledajući u bicikl koji se otkotrljao nekoliko metara dalje

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Začuđeno sam iz daljine gledao u čovjeka s biciklom. Star, pogrbljen, iznemogao, spotičući se i posrćući, gurao je bicikl zaleđenim pločnikom, zastajkivao, oslanjao se o sic i tegobno othukivao.

Sve se desilo munjevito. Toliko brzo da sam uspio čuti samo gromoglasni prasak, vidjeti ledene krhotine kako lete svuda uokolo i pogrbljenog starca kako pada na leđa, no brzo se pridiže i, očito u šoku, ostaje sjediti na ledenom pločniku netremice gledajući u bicikl koji se otkotrljao nekoliko metara dalje.

Šta se desilo? Velika zaleđena vodena gromada, ledenica, odvojila se od oluka sa zgrade ispod koje je starac prolazio i strovalila se tik ispred njega.

Pružam korak, prilazim mu, gledam da li je povrijeđen i šutke mu pomažem da se pridigne. Kada se pridigao, pogledao me je kratkim i ljutitim pogledom kao da sam ja bacio ledenu gromadu na njega, a potom prišao biciklu, podigao ga, čistio od snijega i pažljivo razgledao.

–  Dobro je. Nije oštećen. Može se prodati – čuh ga kako šapuće dok sam odlazio.

–  Hej, stani – povika za mnom. Izvini, ni hvala ti nisam rekao, a nisam jer ne znam trebam li se radovati što sam preživio ili žaliti zbog propuštene prilike!

–  Nemojte tako –  rekoh kao blago prijekorno.

–  A kako bih trebao? Uostalom, danas je dvadeseti dan u mjesecu! Nije dobro, nije!

Bilo mi je jasno o čemu govori. O mizernoj penziji dostatnoj za dvadesetak dana, potrošenoj na plaćanje kućnih računa, kupovinu najnužnijih lijekova i nešto malo hrane, a ostatak mjeseca teški je čemer i jad.

Bicikl je očito namjeravao prodati, budzašto zasigurno, a na ispaćenom licu također se jasno iščitavalo da je jako gladan.

Gledam u njega, u mršavo izmučeno tijelo, u izborane, staračkim pjegama išarane i od ciče zime pocrvenjele ruke i uviđam da je sam, ostavljen, bespomoćan, bolestan i nikome potreban. I umoran, preumoran, a živi zato što mora, zato što živ u zemlju ne može.

– Živjeti zato što se mora. Strašno –  rekoh poluglasno i stresoh se od zebnje.

– Šta reče?

– Ništa, ništa. Nego, čini mi se da namjeravate prodati taj bicikl!?

– Da! Znam da je suludo usred polarne zime prodavati bicikl, ali nužda je i neko će se već naći! Jesi li ti mušterija?

– Jesam, ali moju ponudu sigurno ne biste prihvatili.

– Znam i kakvu! Ti bi da kupiš bicikl od mene i odmah mi ga vratiš nazad zato što sam star, jadan i bijedan! Je li tako?!

– Tako je, osim ovoga – star, jadan i bijedan.

– Hvala ti, ali neće moći! Sve su mi uzeli, sve su mi ukrali, svi su me ostavili, politički banditi pljunuli su na mojih četrdeset godina rada u prosvjeti, ali ovo malo dostojanstva ne dam nikome i nipošto, pa neka bude što mora biti!

– Razumijem. A da li bih povrijedio Vaše dostojanstvo ako bih Vas ljubazno pozvao na čaj ili neku čorbu? Ili oboje?

– Eh, ako je ljubazno i od srca…

– Onda, idemo – rekoh i polahko krenusmo. Ja s biciklom, on oprezno, nogu pred nogu, spotičući se i posrćući na snijegom i ledom okovanom pločniku.