Balada o Morićima živi kao nenapisana drama koja se neprestano igra na mnogim mjestima starog Sarajeva. Gledaju je ljudi koji vide. Porodica Morić znala je i održavala svoju istinu. Krik majke iz balade samo je bio putokaz
 i gdje je stajala velika kuća Maglajlića.</p>
<p>Godinama je Đenana Buturović skupljala te dokumente i sklapala zapisane pjesme, dok na koncu nije uobličila knjigu <em>Morići</em>, u kojoj je ponudila svoje jasno viđenje događaja. Iako je u pitanju znanstveno djelo, doima se, sve u svemu, po svojim istraživačkim dokazima, gotovo kao detektivski roman.</p>
<p>Balada o Morićima u orkestraciji Sarajeva prepoznaje se po posebnom zvuku čiji se odjek može čuti na mnogim mjestima. Čak i u Morića hanu, koji je u svakom trenutku drukčiji. Svjedočim o tom. Koliko sam samo puta bio tu i svaki je ugođaj stvarao scenarij za događaj koji pamtim. Od kahve sa Džemalom Čelićem, koji je, držeći findžan u ruci, pripovijedao o putovanju tog napitka do naših krajeva i potom dalje, do evropskih metropola, preko izložbe ćilima i ponuda pića (ovisno o različitim vlasnicima), sve do nekadašnjih večera u obnovljenom Hanu u prostoriji ispunjenoj Hajamovim rubaijama.</p>
<p>Balada o Morićima živi kao nenapisana drama koja se neprestano igra na mnogim mjestima starog Sarajeva. Gledaju je ljudi koji <em>vide</em>. O događaju kod česme niko nije zapisao ništa. S historijske tačke gledišta, on možda i jeste beznačajan.</p>
<p>Česma čija su usta zatvorena možda o tom ima posve drukčije mišljenje. Česma je na istom mjestu. I suha. Iznad nje je ploča s koje cure slova koja kazuju ko je podigao česmu i kad.</p>
<p>Djevojka s ibrikom se ne vidi. Niti namjernik koji je zaista ožednio. Nije tu više ni radoznalac koji gleda ko će svratiti na česmu.</p>
<p> </p>
<p>Česma, dok je mogla govoriti, znala je i otpjevati pjesmu. Neki od tih stihova nalik na šapat mogu se čuti u poznatim dijelovima grada.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
