U već poslovičnim napadima blažeg oblika logoreje, što na online skupštinskom zasjedanju, što u izjavama za medije, Konaković tako miješa babe i žabe, svjesno brka nadležnosti u javnom zdravstvu, iz neznanja ili svjesno brka pojam hospitalizacije sa zbrinjavanjem pacijenta, alarmantno govori o velikoj stopi smrtnosti od virusa korona u Kantonu Sarajevo bez da takvu tvrdnju potkrijepi ikakvim činjeničnim pokazateljem, savjetuje populis (jer, on to zna iz iskustva) kako se pravovremeno treba uzimati terapija antikoagulansima i uz to, kao egzemplaran primjerak “nekoga iz mase”, priča o vlastitom samotretmanu
 objašnjenja i rješenja za sve. Pa i za samu pandemiju virusa korona.</p>
<p>Nema sumnje da, jednodobno, i tzv. mainstream mediji nerijetko posežu za različitim udžbeničkim oblicima medijske manipulacije masama. Čine to svojim bombastičnim naslovima potpuno neadekvatnim samom sadržaju, katkad potpirujući opću histeriju i dodatno doprinoseći produbljenju krize i stanju frustracije, zbunjenosti i obeznađenosti populisa. No, o medijima, onim mainstream i alternativnim, nekom drugom prilikom. Krize poput ove, čiji smo i sami sudionici evo već oko pola godine, prilično su plodno tlo za pojavu i snažnije prisustvo u javnom prostoru političkih avanturista i egzibicionista. Oni u ovakvim krizama vide svoju šansu za, barem kratkoročno, ispaljivanje u političku orbitu i, napose u predizbornom vremenu, pridobijanje dijela glasača koji će im svojim glasovima omogućiti da i oni, konačno, “uspiju u životu” i, vrlo često, konačno se realiziraju kao osobe u kapacitetu za koji su odavno mislili da ga posjeduju, ali im sistem, elite, establišmenti i sl. to ranije nisu omogućavali.</p>
<p>I to je, rekli bismo, sasvim razumljiva pojava. Jedna od takvih prolaznih političkih pojava u liku Ivana Pernara prethodnih je godina zabavljala i ovdašnju javnost svojim političkim angažmanom u susjednoj nam Hrvatskoj. A njezin nešto sofisticiraniji i idejno-politički značajno profiliraniji bosanskohercegovački pandan kršni je Hercegovac Nebojša Vukanović, koji je, gle čuda, za relativno kratko vrijeme uspio zadobiti simpatije i u entitetu Federacija BiH. Ruku na srce, njemu se baš i ne bi mogao predvidjeti skori politički krah, bar ne u domenu njegovih ambicija koje i nisu toliko megalomanske.</p>
<p>No, mnogo je zanimljivija i za ozbiljne analize i ekspertize podatnija jedna druga ovdašnja politička figura, osoba koja ne snima jeftine <em>selfie</em> videouratke, osoba koja se nije pojavila niotkuda ni iznebuha, osoba koja za sebe voli kazati da ima više od dvadeset godina političkog iskustva kao i, kakvu-takvu, profesionalnu karijeru. Čovjek je to koji je bezmalo dva desetljeća, opet po vlastitom priznanju, bio odani pripadnik vladajuće stranke – SDA, a time i vladajućeg zakonodavnog i izvršnog establišmenta u Kantonu Sarajevo.</p>
<p>Pa je, evo ima tome već dvije i po godine, okrenuo ćurak. Još tada smo predvidjeli da se njegovi politički domašaji poklapaju s administrativnim granicama spomenutog kantona. Dvije i po godine kasnije, možemo samo ponoviti tu tezu uz, možda, blagu korekciju – ti su domašaji nešto skromniji pa i ne dobacuju baš do rubnih općina Kantona Sarajevo. Pogađate, riječ je o Elmedinu Dini Konakoviću, lideru Naroda i pravde i zastupniku u Skupštini Kantona Sarajevo, ali i neformalnom staratelju “šestorke”. Pardon, “četvorke”!</p>
<p>Otkud Konaković u priči o medijskim egzibicionistima i alternativcima, ponuđačima instant-rješenja za sve probleme, samostalnim medijskim prodavačima magle i ublehe, pitate se. Zar se jedan već odavno etabliran političar, makar i kantonalnih dometa, bivši kantonalni premijer… uopće može uspoređivati s prolaznim populistima tipa Ivana Pernara? Može. Ključna je veza populizam. Uz primjese svjesne manipulacije medijskom pažnjom koju dobiva, za razliku od Pernara, koji bi se mogao vaditi i na neuračunljivost, psihičke smetnje poput paranoidnosti i deluzija. Dino, za razliku od njega, svoja djela čini pri punoj svijesti, ubrojivo, s direktnom nakanom izazivanja populistički toniranih manipulacija.</p>
<p>A populizam je, prema jednoj prilično pojednostavljenoj definiciji (holandski politolog Cas Mudde), “ideologija koja društvo dijeli na dvije antagonističke skupine – običan narod i korumpirane elite”. Skoro da nećete naći niti jedan medijski istup Elmedina Konakovića, od njegova razlaza s “korumpiranom elitom” i prebjega u tabor “naroda” (i pravde!), a da ne sadrži elemente populizma. Ovdje se nećemo vraćati na niz primjera iz tog razdoblja, zadržavajući se samo na onom najnovijem koji itekako zavređuju pažnju u vremenu krize izazvane pandemijom virusa korona i koji, također, predstavljaju zloupotrebu javnog i medijskog prostora u svrhu manipulacije ozbiljnim javnozdravstvenim izazovom.</p>
<p>Naime, nakon što je proteklih sedmica u više navrata najavljivao “rušenje” Vlade KS, đah prije, đah poslije izbora, možda pomalo zanesen i zaigran ulogom staratelja “četvorke”, suočen s političkom realnošću i pragmatizmom drugih, sad i sam uviđa da od toga “rušenja” zasad nema ništa. Stoga, pribjegava izlaznoj strategiji koja bi bar malo nadomjestila nedostatak političke profilacije, ikakvog konstruktivnog koncepta, a bogme i kvalitetnih kadrova koji bi iznijeli predstojeću izbornu utakmicu u sarajevskim općinama. A ta izlazna strategija odiše brutalnim populizmom i sugestivnom manipulacijom kao jedinim Konakovićevim ubojitim oružjem. U toj rano započetoj predizbornoj kampanji Konaković se ne libi poluistinama, pa i notornim neistinama obmanjivati ovdašnju javnost.</p>
<p>U već poslovičnim napadima blažeg oblika logoreje, što na <em>online</em> skupštinskom zasjedanju, što u izjavama za medije, Konaković tako miješa babe i žabe, svjesno brka nadležnosti u javnom zdravstvu, iz neznanja ili svjesno brka pojam hospitalizacije sa zbrinjavanjem pacijenta, alarmantno govori o velikoj stopi smrtnosti od virusa korona u Kantonu Sarajevo bez da takvu tvrdnju potkrijepi ikakvim činjeničnim pokazateljem, savjetuje populis (jer, on to zna iz iskustva) kako se pravovremeno treba uzimati terapija antikoagulansima i uz to, kao egzemplaran primjerak “nekoga iz mase”, priča o vlastitom samotretmanu obavljenog uz malu pomoć prijatelja.</p>
<p>Tako, poučen vlastitim iskustvom, kaže, sažalijeva ostatak širokih narodnih masa koje nemaju svoje <em>A</em><em>mre</em>, <em>I</em><em>smete</em>, ahbabe po Turskoj i sl. Ono što ukupnost ovog političkog fenomena Konaković čini dodatno razočaravajućom jeste njegova potpuna nevjerodostojnost, neprofiliranost i neodgovorna neozbiljnost. Na veliku žalost svih onih koji su uz dozu nade i optimizma u njemu vidjeli novu političku energiju i osvježenje.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
SPECIJALNI RAT PROTIV BOŠNJAKA: Aktivno se stvara atmosfera međubošnjačkog sukoba
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata
IZETBEGOVIĆ ZA STAV: Granica BiH je na Drini i na Savi, i tako će i ostati
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA