“Ovo je priča, najzad, koja potvrđuje da život civilizirane zajednice, ma u kakvom se ona društveno-političkom sustavu ostvarivala, nije moguć i bez za autokratske vladare – nužnog zla i 'ukrasa', a za istinske demokrate – neophodnog kanala za dvosmjernu komunikaciju vlasti i građana, nije moguć bez jedne male-velike 'Krajine'”

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Krajina je list koji je u Bihaću pokrenut nakon Drugog svjetskog rata kao list organa Okružnog odbora Narodnog fronta za Okrug Bihać.

Prvi broj Krajine izašao je 27. jula 1946. godine, a prvi urednik bio je akademik Enver Redžić. Prethodnica listu Krajina bio je list Odsjeka za prosvjetu IO AVNOJ-a iz 1942. godine. Poslije su se na području Bihaća pojavljivali listovi poput Lira u izdanju Muzičke omladine, zatim časopis Privredne komore pod nazivom Iz privrede za privredu, glasilo tekstilnog kombinata “Kombiteksta”, glasilo Šumskog privrednog preduzeća “Risovac”, zatim Metalac, glasilo “Krajinametala”, bihaćkog metalnog preduzeća, glasilo Saobraćajno-prijevozničkog preduzeća “Unatrans”, glasilo Privredne banke, list za stvaranje kulture čuvanja i zaštite Une Unski smaragdi, zatim Srednjoškolac, glasilo srednjih škola, i VIR, revija Udruženja sportskih ribolovaca “Bihać”.

PROPAGANDA U SVIM PORAMA

Novine Krajina pojavljuju se u postratnom periodu, kada je obnova bila pokret i način borbe da se živi i proizvodi na području tadašnje socijalističke Bosne i Hercegovine, jedne od republika Titove Jugoslavije.

“Tokove života prožimala je propaganda koja je u centralnim republičkim medijima Borba i Oslobođenje tumačila i prenosila ‘liniju’. Lokalnim pitanjima i informacijama imala je da se posveti razglasna stanica u ulozi organa javnosti grada, da stvara i homogenizira političku svijest građana. U centralnoj republičkoj štampi okvirno se predstavljala i objašnjavala aktuelna problematika i politika izgradnje novog društva, što znači da je na njenim stranicama bilo nedovoljno, premalo informacija o realnim uvjetima i zbivanjima u bazi društva. A emisije razglasne stanice, izvorne iz stvarnog života grada i okruga, imale su ulogu i bile sredstvo informiranja koje se kretalo i zadržalo na površini. Da bi se obnova provodila i ostvarivala u temeljnim ćelijama društva i utvrđenim razvojnim pravcima, mora se učiniti korak u smislu informiranja javnosti naroda, o konkretnim zbivanjima i težnjama na našem terenu, na teritoriji grada i okruga. Obnova je generirala i diktirala pojavu organa javne riječi, lista Krajina”, pojašnjava Enver Redžić u Monografiji Krajine, izdatoj 2006. godine na šezdesetogodišnjicu postojanja lista Krajina.

Govoreći o počecima i osnivanju Štamparije u Bihaću, Ibraga Kulauzović prisjetio se i izlaska prvog broja Krajine.

“Prvi broj Krajine Roko Kučinić i ja smo ručno slagali oko 30 dana i uspjeli ga završiti do 26. jula 1946. godine. Zbog nedostatka slova, morali smo slagati dvije po dvije stranice i odmah ih štampati, pa zatim razlagati i nove slagati. Sjećam se problema ‘glave’ Krajine, za koju nismo imali odgovarajuća slova. Ipak, pronađeno je rješenje i naziv Krajina sam izrezbario u drvetu i tako, pored redovnog posla, dao doprinos za nesmetan izlazak prvog broja lista Krajina, čiji je prvi urednik bio dr. Enver Redžić”, objasnio je Kulauzović u izdanju Krajine od 9. maja 1986. godine.

Zbog svojih težnji ka istini i objektivnom sagledavanju problema, Krajina je imala tešku sudbinu, uslijed koje je više puta dolazilo do njenog gašenja. Muhamed Mulić, novinar Oslobođenja, Vijesnika i Borbe, a kasnije i Krajine, u Monografiji povodom 60 godina postojanja Krajine navodi kako se, nakon još jednog gašenja i stanke od nekoliko godina, krajem 1960. godine pokreće izlaženje Krajine, a on je s radnog mjesta sudije za prekršaje i dobre plaće došao na mnogo slabiju plaću i posao u Krajini.

“Prvi brojevi ponovo pokrenute Krajine dobro su prihvaćeni u Bihaću i ostalim krajiškim općinama. U to daleko vrijeme, kad se društvenim poslovima upravljalo diktaturom ovlaštenih pojedinaca, Božo Popović bio je pravi demokrata. Na sastancima kolegija brzo bi podijelio zadatke, prihvatajući gotovo svaki prijedlog novinara. Te radne sastanke završavao bi riječima: ‘Odrasli ste ljudi i vjerujem da ćete svoje zadatke pošteno odraditi.’ Kao veliki zaljubljenik u Unu, mada invalid, bio je, što bi se reklo, sportski tip; sjeo bi u svoj čamac s dva vesla i krenuo uzvodno. Kada bi materijali bili pripremljeni za štampu, neko bi ih uzeo, najčešće Slavko Obradović, i krenuo Božinim plovnim putem, obalom od Betona do Midžića slapova. Obalom bi se razlijevalo dozivanje urednika Bože. Uvijek sa smiješkom, on bi doplovio do obale, pregledao rukopise i odobrio štampanje. Ali, Božo Popović bio je posvećen poslu. Krajinu je ojačao fotoreporterom Ivom Uremovićem, poznatim desnim krilom NK ‘Jedinstva’ Tadijom Đorđevićem, a i Slavko Obradović postao je novinar. Stvorili smo ekipu koja je bila kadra da kvalitetno pokriva cijelo zapadno područje Bosanske krajine”, prisjeća je Mulić, koji je 1964. godine napustio Krajinu i počeo raditi kao dopisnik Radija Sarajevo.

DISTANCA PREMA REŽIMU

Šemsudin Bajrić, koji je bio direktor lista Krajina u periodu od 1975. do 1981. godine, u Monografiji upoređuje novinarstvo tada i nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine. On kaže da, iako se smatralo da su novine tada bile režimske, da ih je režim finansirao, te da su slijepo provodile politiku režima, to baš i ne stoji za Krajinu.

“List Krajina i tada je imao kritičku distancu prema slabostima sistema i pojedinih nosilaca vlasti i političkog utjecaja. Zbog toga smo često dobijali po glavi, ali smo to smatrali našim usudom. Tadašnji moji najbliži saradnici i novinari Safet Ćurtović i Hasan Bišćević, kasnije u različitim situacijama i glavni urednici, pravili su odlične tekstove koji su imali i širu društvenu težinu”, pojašnjava Bajrić.

Dodaje kako ga raduje što i današnja generacija (poslijeratna, op. a.) ima tu kritičku dimenziju i što se bez aferaške halabuke, ali bez dlake na jeziku, umije dostojanstveno odrediti prema nekim pojavama i promašajima nosilaca javnih funkcija i institucija.

Historija će posvjedočiti da je Krajina afirmirala istinske društvene vrijednosti, te sačuvala najznačajnije događaje u novijoj prošlosti Bosanske krajine. Podjednako je afirmirala radnika u fabrici, poljoprivrednika na selu, učitelja, ljekara i sportistu.

“Ako je historija ono što se zapiše, onda je Krajina ta koja je na ovim prostorima sačuvala od zaborava najznačajnija zbivanja u posljednjih šezdeset godina. Pratila je nastajanje i razvoj privrednih kolektiva, škola, bolnica, sportskih i kulturnih organizacija i zbivanja, ali i pojedinaca koji su svojim radom obilježavali taj period u različitim sferama društvenog života”, tvrdi Šemsudin Bajrić.

Ističe kako je malo novina ne samo u Bosni i Hercegovini koje imaju tako dugu tradiciju, te da novine Krajina u bogatoj kulturnoj tradiciji Bihaća zauzimaju vrlo značajno mjesto.

“Krajina nisu novine koje se poslije čitanja ili na kraju dana bacaju u stari papir. One se čuvaju. Zašto? Pa Krajina i danas nije pregled saobraćajnih nesreća nepoznatih ljudi, često nesuvislih i zapjenušanih izjava manje poznatih političara koje traju jedan dan. Krajina je hroničar događaja u našoj dobro poznatoj sredini. U njoj ćete naći ime ili fotografiju svog poznanika sportaša, nastavnika svoje djece, smrtovnicu prijatelja, fotografiju svog djeteta ili unučeta iz vrtića, to su novine koje su vam bliske. Afirmira uspjehe, kritizira slabosti i govori o problemima vaše sredine kao iz vaših usta”, ističe Bajrić u Monografiji povodom 60 godina postojanja Krajine.

 PRVA ŽRTVA AGRESIJE

Prvi demokratski izbori u već napukloj Jugoslaviji nagovještavali su uspon nacionalističke retorike i agresivne fašističke politike koja je zemlju ubrzano gurala u raspad i rat. Krajina se kao i tokom ranijih godina nosila sa svim pritiscima i profesionalno pratila i bilježila sva dešavanja u zemlji, a posebno u njenom najzapadnijem dijelu. Uprkos pacifističkom stavu, ove novine nisu uspjele preživjeti u vremenu pred sami početak agresije na Bosnu i Hercegovinu i bile su njena prva žrtva. O tome svjedoči Muhamed Zulić, predratni urednik Krajine, koji u Monografiji spominje kako je listu dva puta zaprijetilo gašenje prije nego što se to i zvanično desilo.

“Krajem septembra 1991. godine u štampariji Glasa (banjalučkog, op. a.) navodno nije bilo papira ni za izdanja banjalučke kuće jer su putevi prema snabdjevaču iz Slovenije zbog rata u Hrvatskoj bili blokirani. Krajina je kasnila pet dana, a na kioscima se pojavila u utorak, na papiru koji je više ličio na karton. Čitaoci su je razgrabili jer se JNA već pobrinula za potpunu informativnu blokadu. Drugi put smo bili pred gašenjem sredinom marta 1992. godine, kada su navodno maloljetnici noću provalili u prostorije redakcije i uništili gotovo svu opremu. Zahvaljujući nadljudskim naporima redakcije, list se ipak pojavio na kioscima 20. marta. Uslijedili su, međutim, događaji koji su ubrzali gašenje Krajine. Nakon napada na Sarajevo i Bosansku Krupu, blokirani su putevi. Predratna psihoza zavladala je i u Bihaću, pa je ono malo imovine naredbom Izvršnog odbora Skupštine opštine Bihać izmješteno na ‘sigurniju’ lokaciju, u Radio Bihać, što je značilo definitivno gašenje lista. Prethodno je posljednji 1576. broj Krajine izišao 8. maja 1992. godine, na samo osam strana, po cijeni 25 puta većoj od one početkom februara 1991. godine, s naslovima koji su nagovještavali rat, bez reklama, sportske i drugih rubrika”, prisjetio se Zulić vremena kada su novine prestale izlaziti.

Uspostavom procesa organizacije odbrane, na Bihaćkom okrugu pokrenut je novi list Bosna, koji je kasnije promijenio naziv u Slobodna Bosna, a okosnicu ovog lista činila je, dijelom, predratna ekipa novina Krajina. Nije to ona Slobodna Bosna sarajevska, već bihaćke ratne novine. Kao podlistak krajiške Slobodne Bosne, ubrzo počinju izlaziti Ljiljani, koji ubrzo prerastaju u informativno glasilo 5. korpusa Armije RBiH. Ova sredstva informiranja, uz Radio Bihać i Televiziju Bihać, odigrala su ključnu ulogu tokom agresije na Bihaćku krajinu u informiranju naroda kojem su ovo bili jedini prozori iz opkoljenog okruga.

Nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu i započinjanja obnove zemlje, list Krajina ponovo je odigrao ulogu kakvu je imao i nakon Drugog svjetskog rata.

“Konstituiranjem Unsko-sanskog kantona i završetkom ratnih dejstava, realizirana je ideja da ovo područje ima svoje medije. Skupština Unsko-sanskog kantona 16. novembra 1995. godine donijela je odluku o formiranju RTVUSK i NIP Unsko-sanske novine. Oba su preduzeća registrirana 22. decembra 1995. godine u Višem sudu u Bihaću. Ratni entuzijazam preusmjeren je u izgradnju i rekonstrukciju. Prvi broj lista Unsko-sanske novine, kasnije Unsko-sanske novine Krajina, izišao je 3. maja 1996. godine, i to je ujedno i prvi registrirani list u novoj Bosni i Hercegovini. Od januara do maja 1996. godine vršena je obuka ljudstva i uhodavanje sistema. Trebalo je savladati novu tehniku u pripremi novina i obučiti ljude za obavljanje poslova i svojih radnih zadataka. Zadatak je uspješno realiziran, a povjerenje Skupštine i Vlade Unsko-sanskog kantona bilo opravdano. Unsko-sanske novine su tokom poratnih godina dale ogroman doprinos afirmaciji i naporima da se obnovi porušeno i izgradi neizgrađeno, ali isto tako, dale su svoj doprinos demokratizaciji medijskog prostora Unsko‑sanskog kantona i omogućile kontinuitet pisane riječi u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu”, prisjetio se u Monografiji poslijeratni direktor Krajine Senudin Jašarević.

Unsko-sanske novine Krajina jedine su novine koje izlaze u Bosanskoj krajini. Najveće zasluge za to pripadaju cijeloj plejadi ljudi koji su činili redakciju novina i koji su u najtežim vremenima do danas uspjeli održati izlaženje ovog lista.

“Učinilo se mnogo da se i u opisanim, teškim uvjetima da sintetizirana, možda dobro neizbalansirana istina o Krajini, kao značajnom svjedoku vremena i ljudima koji su bilježili, javnosti prezentirali i u baštinu kolektivnog pamćenja golemu priču o tome ko smo i što smo, kakve smo pobjede i poraze doživljavali kao društvo, zajednica, kako smo rasli, odrastali, uzdizali se i padali, posrćući opet nastavljali… Ovo je priča, najzad, koja potvrđuje da život civilizirane zajednice, ma u kakvom se ona društveno-političkom sustavu ostvarivala, nije moguć i bez za autokratske vladare – nužnog zla i ‘ukrasa’, a za istinske demokrate – neophodnog kanala za dvosmjernu komunikaciju vlasti i građana, nije moguć bez jedne male-velike Krajine”, napisao je u pogovoru Monografije Safet Ćurtović, nekadašnji urednik Krajine.