Zbog izrazito siromašne postratne televizijske produkcije u državama regije, koje tek u posljednjem periodu dokazuju da mogu proizvesti kvalitetne dramske serijale, konkurs HBO-a odjeknuo je poput bombe pa je pristiglo čak 570 prijava. Na koncu su izabrana dva scenarija, među njima Uspjeh Marjana Alčevskog, snimljen u režiji Danisa Tanovića

Prva “regionalna” (hrvatska produkcija, hrvatsko-makedonski scenarist, bosanskohercegovački režiser, glumci iz bivše Jugoslavije) HBO serija naslova Uspjeh, scenariste Marjana Alčevskog i režisera Danisa Tanovića, konačno je doživjela svoju premijeru, a slijedeći općeprihvaćeni i nadasve nužni trend televizijskog streaming svijeta, ova produkcijska kuća pustila je u “promet” svih šest epizoda sezone.

Publika je prvu epizodu imala priliku pogledati i nešto ranije, na YouTube kanalu HBO-a, što je bio mudar marketinški potez kojim je privučen i veliki broj gledalaca koji nisu pretplaćeni za usluge ovog američkog televizijskog kanala. Prva epizoda izazvala je opće oduševljenje i gledateljstva i struke u zemljama bivše Jugoslavije, dok je s posljednjom euforija u određenoj mjeri splasnula, prije svega zbog otkrivanja brojnih scenarističkih nedostataka. Uprkos tome, Uspjeh je apsolutno uspješna televizijska mini serija koja će vas odmah uvući u svoj mračni, bolni i poistovjećujući svijet u kojem se precizno ogleda savremeno društvo ovog dijela Evrope.

Projekt nazvan “Prva domaća HBO Europe serija” pokrenut je 2016. godine, kada je HBO-ov ogranak “Adria” sa sjedištem u Zagrebu objavio “First Draft” konkurs za najbolji scenarij za televizijsku seriju čija se radnja odvija na prostoru bivše Jugoslavije. Time je HBO nastavio proizvodnju originalnih ostvarenja s lokalnim sadržajem, nakon što je ta ideja uspješno zaživjela u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji te rezultirala brojnim kvalitetnim serijalima kao što su: mađarski Lagodan život (2015) ili češka Pustinja (2016).

Zbog izrazito siromašne postratne televizijske produkcije u državama regije, koje tek u posljednjem periodu dokazuju da mogu proizvesti kvalitetne dramske serijale (Novine, Senke nad Balkanom, Jutro će promeniti sve…), spomenuti konkurs odjeknuo je poput bombe te zasigurno nije bilo scenariste ili režisera koji nije prijavio svoju ideju (570 prijava). Na koncu su izabrana dva scenarija, i to: Uspjeh Marjana Alčevskog (Hrvatska) i Otok/Ostrvo Ivana Kneževića (Srbija).

Centralni sižejni tok Uspjeha kreiran je od jednog nesretnog i tragičnog događaja koji zatim povezuje četvero stranaca: oca bolesnog sina i nesretne žene, Kikija, kojem prijeti deložacija (Toni Gojanović), divlju srednjoškolku Blanku (Tara Thaller), koja se zabavlja s nasilnim Viktorom (Pavle Matuško), sinom kralja podzemlja Danila (Goran Navojec), dobroćudnu pravnicu Vinku kojoj se brak raspada (Iva Mihalić) i bogatog arhitektu Harisa koji se jednog jutra suoči s prizivom savjesti (Uliks Fehmiu).

Dok se hrvaju s vlastitim životima i pokušavaju ostati iznad površine, svemir ih okuplja u jednom nepovratnom trenutku i stavlja pred njih izazov poslije kojeg više nikada neće biti isti. Naime, sa završetkom iscrpljujućeg i neizvjesnog dana, ovo troje stranaca na ulici ispred zgrade iznenada okuplja svađa između Blanke i Viktora, koja zatim preraste u iznimno nasilan sukob. Sasvim očekivano, Blanki u pomoć pristiže troje prinudnih svjedoka, ali svojevrsna prilika za iskupljenje okončava ubistvom Viktora, kojem Vinka zabada nož u leđa.

Prva epizoda završava bijegom četvorke s mjesta nesreće, što u dramaturškom smislu postaje apsolutno opravdano, jer razlog njihovog bijega nije policija (s obzirom na to da je riječ o samoodbrani), već strah od moguće osvete njegovog oca. Uskoro se u slučaj uključuje hladna, ali predana detektivka (Marija Škaričić), što nagovještava uspješan razvoj tragičnog događaja i nužno račvanje na nove intrigantne podzaplete.

Kreirana u mozaičnoj narativnoj strukturi u kojoj se likovi mimoilaze, a čije se pojedinačne priče zatim uslojavaju u jednom zajedničkom cilju – prikrivanju zločina, prva epizoda dramaturški je provedena veoma uspješno, s intrigantnim likovima, nenametljive režije s fokusom na glumu, brzog, ali odmjerenog ritma, kratkih kadrova i britkih rezova, vizualno bogata, produkcijski bez premca… Djelomično skandinavski, djelomično istočnoevropski, a pod snažnim utjecajem HBO uspješnica kao što su Pravi detektiv ili Fargo, ali opet drugačije, ovdašnje, balkansko.

Ipak, već nakon druge epizode, u kojoj jedno nesretno ubistvo seriju smješta u kontekst kriminalnog miljea i tajkunstva iza kojeg stoji sam državni vrh, s Lujom Kraljem (Borut Veselko) kao najmoćnijim i najopasnijim čovjekom u gradu, na površinu postepeno izlaze i svi nedostaci serije, koji su generalno scenarističke prirode. Uskoro se razotkriva povremena plošnost likova te njihova stereotipnost, koji ih definiraju kao strašne tajkune, opasne kriminalce, očeve alkoholičare, tinejdžerke buntovnice, muževe kockare, detektivke koje odbijaju naredbu, nemoćnu srednju klasu… Ipak, ovakvi klišeizirani likovi s tipiziranim sadržajem istovremeno doprinose univerzalnosti serijala i njegovoj razumljivosti u bilo kojem dijelu Evrope.

Kako epizode odmiču, scenarista sve više zapada u kontradiktornosti, nelogičnosti i proizvoljnosti postupaka i reakcija svojih likova te, naprimjer, kreira svakodnevne susrete jedino četvero ljudi u Zagrebu koji nikako ne smiju biti viđeni zajedno, a koji, uprkos istrazi, odlaze u kamerama opremljenu kuću kriminalca Danila te bez ikakvog smisla sami pomažu u sklapanju slagalice s vlastitim licima.

Među nedostatke u scenariju moguće je ubrojati i dijalog koji je, uprkos velikom broju psovki i izgovorenih vulgarnosti, često beživotan i uopćen te služi samo kao sredstvo za prijenos informacija, a tu su svakako i povremeno naivna scenaristička i dramaturška rješenja koja zatim služe za uvezivanje pojedinačnih odvojenih tokova, kao što je čekić ostavljen na ključnom mjestu istrage, što je, za razliku od “zaboravljenog” štakora nakon ubistva, krajnje neopravdano jer je riječ o unaprijed osmišljenom planu.

Na kraju, centralni nedostatak scenarija jeste nedorečenost u povezanosti naslova sa sadržajem, što je donekle kompenzirano s ipak neuspjelim uvodnim kadrovima, u kojima Kiki kroz motivacijske govore i direktno obraćanje publici definira pojam “uspjeha”. Ovaj prolog / epilog u kojem Kikijevo lice zapravo predstavlja glas autora koji gledaocima poručuje da “neće dobiti junaka” poslužio je naposljetku autorima i za konačni preokret, ali ne na polju radnje već ideosfere serijala, što je svakako zanimljivo i neobično rješenje za ovu liniju scenarija, za koju se očigledno nije znalo kamo vodi.

Međutim, većinu spomenutih nedostataka u scenariju vješto prikriva odmjerena i zanatski perfektna režija Danisa Tanovića, dok uspješnom vođenju fabule iz tehničkog, ali i kreativnog aspekta umnogome pomaže i fotografija Erola Zubčevića, s fokusom na lica i detalje, koja je, uprkos kratkoći kadrova, uspjela da saživi s likovima i gradom. Dok kamera iz zraka s panoramskim totalom i noirovskim filterom grad obavija u velo misterije ispod koje spavaju zločin, korupcija, snaga bogatih i nemoć siromašnih, siromaštvo i izgubljenost, britka montaža Reginalda Šimeka ne dopušta primjetnije udaljavanje od aktuelne društvene stvarnosti.

Jasno se odričući isprazne akcije koju podrazumijeva savremena televizijska produkcija, autori Uspjeha kreiraju sliku stvarnosti u kojoj za opstanak moraš uzvratiti, suprotstaviti se, otvoriti oči, progovoriti, a koja postavlja pitanje koje se tiče svakog ljudskog bića na Zemlji: šta predstavlja “uspjeh” u ovom svijetu danas, u kojem je materijalno postalo osnovno mjerilo vrijednosti?

U konačnici, Uspjeh je uspješno ostvarenje neophodno siromašnoj domaćoj televizijskoj produkciji, a koja će poslužiti kao neoboriv dokaz da u zemljama bivše Jugoslavije ne nedostaje ni kreativnosti ni sadržaja, već samo novac, kako bi se odlučno pridružile “zlatnom dobu” televizijskih serija. Jer, zašto željno iščekivati nove epizode “tuđih” serijala i u njihovim dalekim svjetovima tražiti vlastiti odraz?