www.sveosrpskoj.com. Srpski islamofobični islamolog i orijentalist koji od čitavog užasa kroz koji je prošla Bosna i Hercegovina vidi tek svoju konstrukciju koja “u nekom posebnom smislu” opravdava taj užas. Pobogu, islamizam i zelena transverzala… Ovdje sam malo zajedljiv jer Tanasković u uratku objavljenom u Banjoj Luci 2013. godine ironizira Izetbegovićev stav kako je njegov pogled dat u Islamskoj deklaraciji “u nekom posebnom smislu” i fundamentalistički jer zagovara povratak izvorima.

Za Izetbegovića povratak izvorima jeste fundamentalno pitanje buđenja kreativnosti i radinosti kod muslimanskih naroda, za Tanaskovića je to nešto posve drugo. To je porobljavajući devijantni islamizam koji svoj modus operandi vidi u djelovanju radikaliziranih skupina čiji krajnji cilj jeste ostvarenje zacrtanih političkih ciljeva putem teroriziranja neistomišljenika. Izetbegović islam voli i osjeća, Tanasković ga se boji. Ništa se tu ne može promijeniti jer se radi o subjektivnom doživljaju fenomena koji oblikuje nečiji život. Izetbegovića – koji je taj vrijednosni sistem prihvatio i živio, Tanaskovića – koji ga je s pozicije straha istraživao.

No zašto osvrt na prežvakane teme? Tanasković je, naime, iskoristio skorašnji slučaj “Ašćerić” da opet uradi ono šta čini u proteklih tridesetak godina, a što sam ovlaš naveo u uvodu ovog teksta. Vrlo konkretnu Ašćerićevu opservaciju kako predsjednik Srbije Vučić koristi krizu koju je prouzrokovala pandemija COVID-19 za populističku samopromociju i kao predizbornu kampanju okrenuo je na svoj narativni mlin. Već ozbiljno bolesna politička scena u Srbiji, što postojanje lidera poput Vučića i njegovih grotesknih varijacija Dačića i Vulina svjedoči, trebala bi pokrenuti srpsku intelektualnu elitu ka promišljanju puta kojim idu. No, velikosrpskim intelektualcima koji dominiraju intelektualnim krugovima to nije ni tercijarni problem. Problem su muslimani, islam i SDA kao prijetnja po svekoliko srpstvo. Dobro, ne čitava SDA, samo “radikalno” krilo.

Emir Ašćerić, zamjenik gradonačelnika Novog Pazara i dužnosnik SDA Sandžaka, svojim je politički osviještenim osvrtom nakon Vučićevog dolaska u Novi Pazar te predavanja o respiratorima i drugim medicinskim sredstvima lokalnoj bolnici ukazao na problem koji srpski predsjednik već godinama generira te je vrlo odgovorno odaslao potrebnu poruku javnosti. Zbog toga je promptno smijenjen. Šta će to značiti za političku karijeru bivšeg zamjenika gradonačelnika, vrijeme će pokazati. No, prema Tanaskoviću, Ašćerićev osvrt pokazatelj je nečega drugog, a ne postojanja svijesti o manipulativnosti Vučićevog režima. Taj i takav osvrt govori o postojanju radikalnog krila unutar SDA koji i dalje živi na idejama zelene transverzale i panislamističke srbofobije. Vjerovatno je i neosmanizam tu negdje iza ćoška, ali ga se nije dosjetio izvući na vrijeme, ali jeste predsjednika Erdoǧana.

Šta su, zapravo, ovi pojmovi za Tanaskovića? Ukoliko se ukazuje na plansko i sistematsko provođenje zločina od strane srpskih snaga tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, to je, bezbeli, panislamistička srbofobija. I potenciranje je agresije također to. Kazati kako su u temelje entiteta RS ugrađene masovne grobnice Bošnjaka, da je politički i vojni vrh bosanskih Srba skoro kompletan presuđen za činjenje zločina, da je silovanje korišteno kao psihološki vid ratovanja itd. znači biti srbofob. Ukoliko pored takvih stavova imate i neki značaj unutar SDA, tada ste radikalno krilo, islamistički jastreb (ovo sam dodao jer opasno zvuči) i provodilac Alijinih ideja iz Islamske deklaracije.

Zato je Tanasković veoma voljan da doprinese boljem razumijevanju srpske pozicije tokom raspada Jugoslavije, koja je, kako veli, loše prikazana. Jedan od načina kako to radi jeste angažiranje na projektima koji doprinose ugradnji normalnosti u entitet RS. Otud je postao najznačajnija karika u formiranju entiteskih komisija koje trebaju relativizirati zločin srpskih snaga u Srebrenici i Sarajevu. Naravno da ne shvatamo kako se ne radi o relativizaciji i ponovnom ubijanju, radi se o traženju istine. Grohotom se smijemo.

Tanaskovićeva pamet kaže kako zagovaranje bošnjaštva s temeljima u islamskoj kulturi i tradiciji predstavlja problem za one koji s Bošnjacima dijele životni prostor. To nije ništa drugo nego sprega politike i vjere s ciljem ostvarenje kompaktnog i povezanog muslimanskog prostora od Bihaća do Edirnea, a što će doveti do ponovnog “porobljavanja” Srba. Bošnjak koji ima visoko razvijenu svijest o svom duhovnom i kulturnom ishodištu, veliku ljubav prema domovini i volju da se manipulativnost srpske politike izvede pred ljude nije Tanaskovićev sagovornik. Kao takav je prijetnja i nepoželjni element na Balkanskom poluostrvu. Prema takvom su opravdane i radikalne mjere. Srpski politički milje već je predugo zagovornik ovakvih ideja, a da na njih nije izvršen značajan pritisak kao nehumanim i šovinističkim. Činjenice koje govore kako drugačiji takvim Bošnjacima kroz historiju nije predstavljao problem nisu bitne. Bitno je da oni, takvi, jesu problem Tanaskoviću.

Slučaj “Ašćerić” je beogradskom islamologu i njegovim satrapima veoma dobrodošao da ponovo ubaci elemente raskola među Bošnjake u Sandžaku. S obzirom na to da je gradonačelnik Novog Pazara Biševac iz Ljajićeve partije (SDP), a Ašćerić iz SDA, nastojao je vrlo maliciozno potpiriti vatru pod sukobom koji već dugo traje. Kontekstualizirao je i Fikreta Abdića, dragog domaćina “Crvenim beretkama”. Neizostavno je nastojao omalovažiti određene ljude (tako navodi da su Bošnjaci koji su poslali pomoć iz Kantona Sarajevo sarajevska braća po Allahu) i nizom teških optužbi pokušao ojačati vlastitu argumentaciju i poziciju supremacije. Kako inovativno! Sve je, dakle, učinio da velikosrpski narativ održi živim i prisutnim u srpskoj javnosti.

Mislim da, na kraju, nije ni loše da se objavljuju ovakvi tekstovi. Svakim ovakvim tekstom postajemo svjesniji subjektivnosti istraživača poput srpskog islamologa. Njegovi osvrti počivaju na vrlo konkretnim predrasudama i jasnim neistinama. Alija se opredijelio za demokratiju, za poštivanje vlastite i tuđe tradicije i identiteta, za ravnopravnost republika i naroda, za tržišnu ekonomiju, za slobodu. Za sve se to opredijelio kao musliman, a u vlastitim cipelama mogao je biti još i Evropljanin i Bošnjak. Povrh svega biti tolerantan prema drugima i drugačijima. Takva politika i svjetonazor trebaju ovom prostoru, no ne samo Bošnjacima. Čak više treba drugima.

Zbog toga je također značajno postojanje osoba poput Ašćerića. Njegov istup i argumentacija svjedokom izgrađene su političke svijesti mladih političara. Argumentacija koja suživot nastoji graditi na uvažavanju i poštovanju prava. Kako svojih, tako i tuđih. A Emir je, zapravo, samo to rekao. Stanovnici Sandžaka trebali su redovnom procedurom dobiti medicinsku opremu, a ne kao milodar Vožda.