Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”
, moje molitve su s tobom.</p>
<p>Nedavno sam napisao i postavio novi dramski komad u jednom pozorištu u Portlandu. Postavka je doživjela lijep uspjeh i, prema prvim reakcijama publike i kritike, vjerovatno će biti dijelom stalnog repertoara ovog pozorišta.</p>
<p>Veliki uspjeh, složit ćeš se?! No, bez tvoje pomoći, uvjeren sam, teško da bih uspio. Zasigurno se pitaš kako je to moguće? Eto, moguće je, a evo zbog čega smatram da je tako: u dramski tekst, inače eksperimentalno strukturiran, inkorporirao sam dvije tvoje pjesme koje su mi se osobito dopale. Mnogi su, čestitajući mi, ukazivali upravo na uspjele i lijepo složene lirske pasaže u predstavi, a ja sam bezočno lagao i gradio se njihovim autorom. Molim te, oprosti mi! Ti, naravno, teško da bi ikad saznao za ovu moju malu krađu, ali osjećam se… ne, nisam mogao ne reći ti sve ovo, tim prije jer si zbog mene izgubio i onaj posao u Londonu.</p>
<p>Ako potvrdiš primitak ovog pisma, u znak zahvalnosti poslat ću ti integralni dramski tekst i druge materijale vezane za predstavu. Nadam se da hoćeš, a do tada lijep pozdrav i, još jednom, oprosti mi!”</p>
<p>Dakako, odgovorio sam na njegovo pismo i, u najkraćem, naglasio da pjesme o kojima priča nisu moje, da sam ih samo preveo, da je u pitanju nesporazum, da nema razloga ispričavati mi se, da…</p>
<p>Dugo gledam u pismo, vraćam ga u kutiju, zatvaram je i šapućem: “E, ovakva pisma pišu istinski prijatelji.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
KAZIVAČI KAŽASljedeći članak
Sjećanje na dan kad je 61 četnik digao ruke uvis
