Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo