Režija: Zijah Sokolović; igraju: Selma Alispahić, Igor Skvarica, Sead Pandur, Davor Sabo i Dženana Džanić; dramaturgija: Nejra Babić; scenografkinja i kostimografkinja: Adisa Vatreš Selimović; autor muzike: Nedim Zlatar
 se vraća na selo u kuću u kojoj je proveo djetinjstvo, blizu stabla kraj kojeg je njegova kćerka nestala prije deset godina. Pokop i porodični poslovi trebaju da se riješe, a on i njegova žena, Majka (Selma Alispahić), priželjkuju što prijašnji povratak u grad. Ipak, njihova sjećanja čekaju na njih i vraćaju se u obliku tajanstvene djevojke (Dženana Đanić) koja tvrdi da je Lisa, izgubljena kćerka i sestra. Svoju tvrdnju potkrepljuje kutijom u kojoj su stvari koje Otac prepoznaje kao one koje je njegova kćerka imala, a među kojima je i igračka medo, koja u sadašnjost priziva najdublje, najintimnije, ali i najbolnije sjećanje na Lisu.</p>
<p>Uskoro im se u kući pridružuje i Sin (Davor Sabo), koji se uprkos velikoj želji da vidi svoju sestru odbija suočiti s mogućnošću njenog povratka i čini sve da nastavi svoj život. Nasuprot njemu, Majka tvrdoglavo odbija krenuti dalje i, kao da je riječ o igrački medo, čvrsto u zagrljaju drži sjećanje na svoju kćerku. “Ona za mene ima šest godina i uvijek će imati šest godina”, kaže Majka, objašnjavajući da u odrasloj djevojci ne može prepoznati svoju kćerku. Jedino se Otac odlučno prepušta u pandže zvijeri sjećanja koje ga istovremeno izvana hrani, ali i ubija iznutra te koje je, ako mu uzvratite pažnju, spremno mutirati i pojavljivati se u novim oblicima, prelaziti iz prošlosti u sadašnjost, preuzimati život. Nekada srećom i ljubavlju ispunjen prostor, s povratkom postaje kuća duhova s tek preminulim Djedom (Sead Pandur) kao živim predstavnikom prošlosti, u kojoj je granica između živih, mrtvih i utvara sjećanja sve tanja.</p>
<p>Oslonjen na historiju dramske književnosti, Mauvignier je kreirao djelo od četrnaest sekvenci, koje koristi ambivalentnost Harolda Pintera, životnu utrnulost Antuna Pavloviča Čehova, besciljnost Samuela Becketta i, spajajući iracionalno i imaginacijsko sa surovom realnošću, nagovještava scenski prostor za katarzu. Za one koji zbog gubitka voljenih svu svoju ljubav čuvaju za sjećanje.</p>
<p>Sve ovo prepoznao je i Sokolović te je, kako bi oživio nešto od njegove živosti, svu svoju scenu prepustio glumcima i njihovoj međusobnoj interakciji, što je svakako najbolji način da se stigne do najskrivenijih dijelova čovjekove psihe. Na koncu, to se ispostavilo kao ispravno čitanje komada s obzirom na to da su Skvarica, Alispahić, Đanić, Pandur i Sabo, uprkos određenim nesigurnostima u izvedbi na početku predstave, apsolutno zavladali scenom te jedan sveopći haos, u kojem se za prevlast bore uspomene i stvarnost, ludilo i razum, ljubav i mržnja, čine razumljivim, jasnim, životnim. Prebacujući se iz jednog stanja u drugo, izmjenjujući glas i izraz lica uporedo, gotovo neprimjetno, a opet jasno razgraničeno, glumci uvjerljivo oživljavaju Mauvignierov haotični fotografski album, koji svakim novim listanjem i prizivanjem uspomena mržnju čini dominantnijom u odnosu na ljubav. Režiser je od svojih glumaca zahtijevao trezvenost kako bi se istakla izražajnost izgovorenog i kako bi se paleta različitih, potpuno suprotnih osjećanja mogla razlikovati u nijansama. Partnerska igra tako funkcionira uz pomoć trenja između glumaca u kojem se krije i tišina, i neizgovoreno, i poricanje, i prihvatanje, i smiraj tijela, i njegov polet.</p>
<p>“Plač majčinog srca za njenog sina, za onoga koji ostaje… Svu moju ljubav… ali ona je moja ljubav, njoj sam je dala, njenom odsustvu… Sva moja ljubav je ono što me plaši svaki minut moga života. Mi dajemo sve za one koji ostaju? Ali ja ne mogu, nikad nisam mogla. I najgora stvar je što i ne želim. Čuješ li me? Ne želim”, kaže Majka u monologu kojim se obraća Sinu.</p>
<p>Kada je u pitanju podjela uloga, apsolutni pogodak postignut je sa Selmom Alispahić kao Majkom, Davorom Sabom kao Sinom te Dženanom Đanić u ulozi Lise, razapete između djevojčice i djevojke, uspomene i živog bića, imaginacije i stvarnosti, dok se ipak određena pitanja nameću u izboru Skvarice i Pandura. Premda se u odabiru Pandura za ulogu mrtvog Djeda može pronaći određeno objašnjenje te se učitati da je on mlad jer je u sjećanjima takav ostao, za izbor mladog Skvarice u ranim tridesetim, da igra sredovječnog muža i još da bude otac tinejdžera, ne postoji logično objašnjenje, osim onoga koje se krije u apsolutnom nedostatku drugih rješenja. Uprkos Skvaricinom glumačkom talentu i spremnosti da obuče kostim bilo kojeg lika u bilo kojem stanju, čini se da bi za Selminog partnera na sceni bolje odgovarao neko njenih godina ili stariji, što je, naprimjer, slučaj u predstavi <em>Ay, Carmela</em>, a što se nesumnjivo primjećuje u uvjerljivosti razvoja odnosa između ova dva lika, dok onaj između Sina i Oca funkcionira dosta bolje.</p>
<p>Iako poprilično oskudne, kostimografija i scenografije tačno su onakve kakve su morale biti, jednostavne, a kao i sami likovi, postoje u rascjepu između savremenog i starinskog, gradskog i seoskog, jave i sna, prošlosti i sadašnjosti. S druge strane, muzika je relativno loš izbor, a s obzirom na to da nije u funkciji niti ideje, niti sadržaja, niti vremena, niti prostora u kojem je smještena, ne izaziva nikakvu emociju i svojom pretjeranom modernošću odlučno klizi u patetiku i banalnost, gdje joj je definicija samo ukras.</p>
<p>Nadalje, s jedne strane je kao centralni nedostatak predstave moguće izdvojiti odsustvo dramaturške progresivnosti, što dešavanja na sceni poprilično dugo drži u istoj ravni, a s druge strane, upravo ta repetitivnost u smjenjivanju psiholoških i duhovnih stanja glavnih protagonista pomaže u stvaranju čistog Čehovljevog isječka života jedne porodice, u kojem ne postoje nasilni raspleti niti preokreti, pauze niti prostorne promjene u fizičkom smislu, i gdje likovi ne predstavljaju heroje koji nonšalantno svladavaju sve prepreke i redovno stižu do sretnog kraja. Tako se može reći da se režiser hrabro usudio načiniti nešto što nije česta karakteristika aktuelnih teatarskih tokova, te je više sklonije filmu nego pozorištu. Ipak, potrebno je navesti da se zasigurno moglo poraditi na ritmu, ali ne kada je u pitanju glumačka igra, već razvoj fabule, i više se fokusirati na izmjene, a ublažiti ponavljanje već datih informacija.</p>
<p>Ako od ove predstave očekujete uzbudljivu, dramatičnu, tehnički spektakularnu predstavu, u kojoj će se glavni likovi promijeniti nabolje i iz nesreće preći u sreću, onda ovo teatarsko ostvarenje za vas definitivno nije idealno rješenje. Međutim, ako želite otići u pozorište i prepoznati jedan isječak nečijeg života, uhvaćen posredstvom čiste glumačke igre, u čiju je uvjerljivost ugrađena sva ljubav ovog svijeta, onda nećete promašiti posjetite li Sarajevski ratni teatar.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
Naši heroji i kultura sjećanja
Dakle, kultura sjećanja ne odnosi se samo na heroje već i na žrtve, kao i na priznanje vlastitih grešaka i zločina. To su Armija RBiH i Bošnjaci, te onaj dio nebošnjačkih Bosanaca svih naroda, učinili prihvativši presude haškog i domaćih tribunala oficirima i vojnicima Armije RBiH, što nije slučaj s dvije paravojne formacije susjednih država.
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.