Vidio sam, naravno, reprodukcije svih njegovih potvrđenih i nepotvrđenih djela. Čak i slike njegovog ovovremenog falsifikatora Hana van Meegerena, čija je sudbina priča za sebe. Krivotvoritelj koji je u zatvoru svojom vještinom dokazivao nevinost da nije otuđio nacionalno blago i prodao ga visokom nacističkom vođi
. Sve dok učiteljica, nakon stoljeća, nije nabavila nove naočale.</p>
<p>Tad je, naravno, sve postalo vidljivije.</p>
<p>Ljepota njegovih žanr-scena postala je slika i uzor vremena o kojem je riječ. I svi su u tom vidjeli mjeru umjetničke vrijednosti.</p>
<p>Neki su se bavili analizom ljepote, drugi analizom majstorstva. U svim tim analizama magično se pojavljuje <em>camera obscura</em>. Za jedne je ona razlog prirođene posebnosti boja i svjetlosti u prostoru slike, za druge uvjerljivost prvog i drugog plana, odnosno nešto posve samosvojno u perspektivi.</p>
<p>Vidio sam, naravno, reprodukcije svih njegovih potvrđenih i nepotvrđenih djela. Čak i slike njegovog ovovremenog falsifikatora Hana van Meegerena, čija je sudbina priča za sebe. Krivotvoritelj koji je u zatvoru svojom vještinom dokazivao nevinost da nije otuđio nacionalno blago i prodao ga visokom nacističkom vođi. Dokazao se kao nevin novim falsifikatom. Na kraju te nevjerovatne epizode postao je gotovo heroj.</p>
<p>Čitao sam roman <em>Djevojka s bisernom naušnicom</em> Tracy Chevalier, koja je iz jedne slike pokušala pročitati njegov život i potom ga u sliku vratiti.</p>
<p>Snimljen je i film. Zar bi moglo biti drukčije? I mnogo se toga dogodilo još. Nešto se može pročitati u internetskim enciklopedijama.</p>
<p>Neke od najčuvenijih njegovih slika vidio sam u muzejima. <strong><em>Žena stoji i svira na virginalu </em></strong><strong>u galeriji na trgu Trafalgar Square u Londonu.</strong></p>
<p> </p>
<p><em>Čaša vina</em> u Berlinu.</p>
<p> </p>
<p>Taj dan u bečkom muzeju bilo je nekoliko studenata slikarstva koji su kopirali slike starih majstora. To je valjda dio njihova nauka. Naravno, uz budne oči oko njih raspoređenih čuvara.</p>
<p>Jedan je Japanac sjedio pred slikom <em>U ateljeu</em>.</p>
<p>Gotovo da bih mogao posvjedočiti kako je to isti onaj Japanac koji u Kurosavinom filmu <em>Snovi</em> uđe u sliku preko Van Goghovog mosta i razgovara s njim.</p>
<p>Kakva fascinacija.</p>
<p> </p>
<p>I, onda, najednom – miris vremena.</p>
<p> </p>
<p>Potom: prozor.</p>
<p>Prizor.</p>
<p>Prolaz.</p>
<p> </p>
<p>Zakoračio sam u kuću kao da nije bilo vrata. Sjedili su za stolom. On, žena i djeca. Mnogo djece.</p>
<p>Na stolu prepoznatljivi vrčevi i činije s jelom. Kruh. Uobičajena skromna večera. Djeca su već ispijala mlijeko.</p>
<p>Ličili su na neku njegovu nepoznatu sliku.</p>
<p>Jesu li me vidjeli? Niko se nije okrenuo. Ni on. Gledao je ravno u mene jer sam tako ušao.</p>
<p>Izgledalo je kao da me je iščekivao. Pitao sam se hoće li razumjeti ako nešto kažem. Njegovo lice govorilo je da sve razumije.</p>
<p>– Znaš li odakle dolazim? – zapitao sam najednom.</p>
<p>Odmahnuo je glavom.</p>
<p>– Znaš li šta u mom vremenu misle o tebi?</p>
<p>– Znam i ne znam. Zar je važno?</p>
<p>Zaista, zar je važno?</p>
<p>Podigao je svoju čašu radosno iako pomalo umorno. Sve je bilo rečeno i zato sam izišao.</p>
<p> </p>
<p>Nisam više prepoznavao snoviđenje ili taj prolaz između vrijeme / prostor svjetova?!</p>
<p> </p>
<p>Ulična mi je svjetiljka namignula. A miris vremena istopio se u smogu sna.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
