Zvonimir Bernwald, Povijest divizije “Handžar”: Sjećanja i zapisi prevodioca u divizijskom štabu, Monos, Gračanica, 2018, 361 stranica

Knjiga Zvonimira Bernwalda u kojoj piše o 13. SS diviziji, o njenoj povijesti i ratnom putu, o vjerskim, političkim i kulturnim okolnostima njezinih boraca djelo je osobe koja je proživjela i bila neposredan posmatrač, sudionik i svjedok sudbonosnoj povijesti te divizije u prošlom stoljeću. Ovo djelo objavljeno je u Austriji 2012. godine pod naslovom Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943–1945), a u prijevodu je urađeno kao dopunjeno izdanje.

Autor navodi kako se godinama objavljuju i šire mnoge neistine u vezi s ovom divizijom. Njegova knjiga zasnovana je na dokumentaciji Saveznog arhiva (Bundesarchiv) u Freiburgu, u Münchenu i u Berlinu. Također, koristi podatke iz knjige Gerogea Leprea Himmler’s Bosnian Division, kao i podatke iz ratnog dnevnika same divizije koji je vodio njen načelnik štaba Erich Braun. Knjiga je posvećena sjećanju na njegove hrabre bošnjačke saborce, koji su, po riječima autora, “tražili pomoć u oružju od Njemačke u borbi za preživljavanje i zaštitu od srpskih četnika. U njemačke redove i pod njemačko znakovlje natjerala ih je ratna nužda i borba za gole živote”.

Kako je rat odmicao, u Waffen-SS će se početi primati i pripadnici drugih evropskih naroda: Norvežana, Danaca, Holanđana, Belgijanaca, Francuza, Bošnjaka, Albanaca, Italijana, baltičkih naroda, pa sve do različitih predratnih stanovnika SSSR-a voljnih da se bore na njemačkoj strani. Riječ je o višenacionalnoj armiji koja je brojala nekoliko stotina hiljada ljudi.

FORMIRANJE HANDŽAR DIVIZIJE

Uzor za formiranje Handžar divizije bila je ranije formirana SS brdska divizija “Princ Eugen” popunjena “folksdojčerima” s područja Banata i iz drugih krajeva Jugoslavije. Nova divizija trebala je biti sastavljena od muslimana iz Bosne i Hercegovine. Vjera muslimana u NDH i ustaše bila je odavno poljuljana, jer se ustaška vlast pokazala nesposobnom da pruži zaštitu muslimanskim krajevima izloženim četničkim haranjima. To je razlog, piše Bernwald, što su mnogi vjerovali da Bošnjaci spas trebaju tražiti samo kod Nijemaca. To uvjerenje bilo je potaknuto i nostalgičnim sjećanjima na nekadašnju austrougarsku upravu, koju je narod upamtio kao efikasnu, uređenu i pravednu. Računalo se da je to povoljan trenutak za pridobijanje muslimana na njemačku stranu, uz obećanje da će time muslimani sami pružiti zaštitu svojim naseljima, boreći se protiv zajedničkih neprijatelja. Februara 1943. godine odobren je zahtjev za formiranje divizije. Nastojanje vodećih ljudi Waffen SS-a da divizija obuhvati samo muslimane izazvalo je sumnje ustaškog režima, koji se pribojavao da će ta mjera ohrabriti bosanskomuslimanske autonomiste koji su priželjkivali izdvajanje Bosne i Hercegovine iz okvira NDH. Osim protesta koje je vlada NDH upućivala diplomatskim putem, ustaše su na terenu opstruirale, pa i sabotirale akciju vrbovanja dobrovoljaca. Protestiralo se i zbog ograničenja u prijemu broja Hrvata-katolika u diviziju, gdje ih, navodno, nije smjelo biti više od 10%. S druge strane, komunisti su se, također, nadali pridobijanju muslimana, koristeći se njihovom stradanju od četnika, kao i razočarenjem u ustaše i vlasti NDH. Titovi partizani uputili su više proglasa muslimanima pozivajući ih da stupe na njihovu stranu.

Do jeseni 1943. godine ipak je osigurano dvadeset hiljada ljudi, koliko je divizija minimalno morala imati da bi bila uspostavljena.

IME, SIMBOLI, ŠTAB DIVIZIJE I SARADNJA S ČETNICIMA

Divizija je dobila ime od heraldičkog simbola iz grba Bosne i Hercegovine u vrijeme austrougarske uprave, koji je prikazivao u štitu savijenu ruku koja drži handžar (zakrivljenu kratku sablju). Ovaj simbol iskorišten je i za službenu taktičku oznaku divizije (handžar u štitu), kao i za oznake na kragni kakve su imale sve divizije Waffen-SS-a. Oznaka je sadržavala motiv ruke s handžarom uz njemački kukasti krst, dakle kombinacija simbola Bosne i Trećeg rajha.

Po povratku iz Francuske i Njemačke, gdje je provođena obuka, štab divizije, u početku, smjestio se u Vinkovcima. Nedugo zatim, izdato je naređenje za prelazak u Bosnu, nakon čega se štab premjestio u Brčko. Autor se sjeća dolaska u ovaj grad i useljenja u Hotel “Posavina”, u kojem se nalazilo prvo sjedište štaba.

U knjizi se nalaze i biografije divizijskih imama. Autor navodi svjedočanstvo, svršenika Gazi Husrev-begove medrese i Više šerijatsko-teološke škole u Sarajevu imama Kasima Mašića o tome kako ga je njegov poznanik Alija Izetbegović, tada pripadnik organizacije “Mladi muslimani”, pokušavao odvratiti od pristupanja Handžar diviziji. Izetbegović je bio izričito protiv Hitlera i saradnje muslimana s fašistima, jednako kao i drugi pripadnici ove organizacije, koji su na Nijemce gledali prvenstveno kao na okupatore.

Saradnja s četničkim jedinicama vojvode Radivoja Kerovića, naprimjer, bila je na nivou divizije održavana u skladu s odlukama viših komandi. Tu saradnju muslimani su prihvatili s razočarenjem i nisu je oprostili Nijemcima. Poznata je činjenica da su se naročito istočnobosanski muslimani dobrovoljno javili u Waffen-SS, potaknuti četničkim zločinima. U vezi s tim, Bernwald postavlja pitanje: Zar bi četnici, kao srpski nacionalni borci, pristali na bilo kakvu saradnju s njom da je ova divizija masovno ubijala i progonila Srbe?

DRUGI O DIVIZIJI

Vjerovatno ni o jednoj njemačkoj diviziji Waffen-SS nije toliko obimno, a u isto vrijeme i tako paušalno, jednostrano i tendenciozno pisano kao o 13. SS bosanskohercegovačkoj brdskoj diviziji Handžar. To važi za cjelokupnu povijest ove divizije, od njenog nastanka, preko perioda obuke, pa do borbenog puta u Bosni. U vezi s tim autor donosi popis literature o ovoj jedinici uz kratak kritički osvrt.

Knjigu Envera Redžića Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija Bernwald ocjenjuje kao “djelo u kojem je ideologija potpuno nadvladala temeljne principe naučnog rada, pa iskazuje nekritičnost i pristranost kakva ne priliči ni običnim amaterima. Autor (Redžić) tako prenosi veoma sporne navode iz različitih poslijeratnih izvora čiju temeljnost i vjerodostojnost nije ni pokušao ispitati. (…) U spomenutoj knjizi mogu se naći bezbrojni neodrživi zaključci, kao i veoma tendenciozna, upitna i neutemeljena objašnjenja i tumačenja. Jedan od primjera jeste i Redžićevo gledanje na formiranje divizije u svjetlu tzv. bošnjačke autonomističke politike. Naglašavam još jednom: stvarni razlozi formiranja 13. SS divizije bili su u tome da su muslimani tražili vojnu pomoć u odbrani od četnika, dok je Njemačka trebala više vojske za rat protiv partizana!”

Tek nakon sloma komunizma Redžić je, prema Bernwaldu, mogao djelovati nesputan ideološkim okvirima jednopartijskog sistema. Zahvaljujući tome, o samoj diviziji piše znatno objektivnije. Neposredno nakon završetka rata tendencija nije bila da se utvrde historijske i pravne utemeljene činjenica ni o 13. SS diviziji niti o slučajevima ratnih zločina koje su počinili njeni pripadnici. Cilj je bio da se 13. SS divizija prikaže zločinačkom, a time diskreditiraju i optuže njeni pripadnici, kao i svi oni koji su na bilo kakav način bili povezani s njenim formiranjem i djelovanjem. Vjerovatno je dodatna namjera bila da se iznudi što veća ratna odšteta od Nijemaca.

POVOD ZA PISANJE KNJIGE

Većina divizije prešla je Savu i ušla u Bosnu sredinom marta 1944. godine. Promjenom ratnih prilika, sredinom oktobra, divizija napušta Bosnu, što je za posljedicu imalo veliki val dezerterstva. Mnogi Bošnjaci postajali su svjesni da premještaj divizije znači i definitivno napuštanje Bosne. Njemački oficiri imali su poslije rata razumijevanja za takve postupke: Bošnjacima je bilo obećano da će se divizija boriti u Bosni, a sada je iz nje odlazila u vrijeme najveće pogibelji. Sedamsto pedeset bivših pripadnika SS divizije Handžar predalo se 29. oktobra 1944. godine s oružjem partizanima, nakon čega su raspoređeni u više brigada (16. muslimanska brigada, Tuzlanski partizanski odred…). Procjene su da je od 2.000 do 3.000 pripadnika ove divizije prešlo u partizanske redove.

Pobjednici su pisali svoju povijest u kojoj nije bilo mjesta za one koji su se borili na drugoj, poraženoj strani. Sama pripadnost 13. SS diviziji Handžar smatrana je inkriminacijom. Nepoznato je koliko je pripadnika divizije Handžar bez suda pogubljeno u posljednjim danima rata i prvim danima mira. Takvu sudbinu izbjegli su oni mlađih godišta koji su završili u logorima, na prisilnom radu, ili u zatvorima, dok su oni najsretniji raspoređeni u redove partizanske Jugoslavenske vojske. Poslije 1945. godine u Jugoslaviji su grobovi pripadnika neprijateljskih jedinica sistematski uništeni, tako je uništeno i groblje u Čeliću, u kojem su ležali poginuli pripadnici Handžar divizije, muslimani i katolici.

Knjiga Zvonimira Bernwalda nije nikakav pokušaj “rehabilitacije” 13. SS Handžar divizije. “Historiju pišu pobjednici, ali nam tek pobijeđeni omogućuju da prošlost doista razumijemo.” Ovaj je citat najkraće objašnjenje zašto se izdavač odlučio objaviti knjigu Zvonimira Bernwalda Povijest divizije “Handžar”: Sjećanja i zapisi prevodioca u divizijskom štabu. Autor nudi svjedočanstvo iznutra i iz pozicije poraženog, što daje mogućnost boljeg razumijevanja i kritičkog promatranja prošlosti. Pišući je, on se vodio mišlju Immanuela Kanta: “Može biti da nije sve istina što čovjek drži za to; ali u svemu što on kaže i napiše – mora biti istinit!”