“Agrokor” bi mogao biti prvi ozbiljan kamen spoticanja sve lošije funkcionirajuće desne koalicije u Hrvatskoj, iako se partneri u vlasti ne slažu niti oko Mostovog prijedloga otvaranja arhiva. Odnosno, HDZ bi otvorio arhive do 1990., ali ne i poslije, kako se ne bi neki prisjetili svih ljepota policijske države iz ere retuđmanizacije
vatizatora mlade, samostalne države Hrvatske u tzv. Vlaku slobode od Zagreba do Splita, duž pruge kroz netom poraženu pobunjeničku tvorevinu RSK. Kolovođa je bio Franjo Tuđman, koji nije pjevao, već primao izraze obožavanja HRT-ovih i inih režimskih novinara, a odabrani predstavnici obitelji koji će preuzeti Hrvatsku sekundirali su toj paradi kiča koja je vrhunac doživjela vođinim obraćanjem okupljenoj masi na stanici u Kninu. Tada je već supijan promuklim glasom izjavio kako je njihov broj sveden na manje od pet posto. “Oni” su bili Srbi koji su se uz Miloševićeve organizacijske sposobnosti i poticaje Hrvatske vojske kolektivno iselili – u Bosnu i Hercegovinu. Negdje posred raštimanog zbora novostvorene elite stajao je Ivica Todorić, vlasnik već nekoliko kompanija koje je ugradio u svoj “Agrokor”.</p>
<p>Dvadesetak godina poslije, nakon bjesomučnog širenja uz stalna zaduživanja pod sve nepovoljnijim uvjetima, Todorić je doživio pad, a njegov, za naše prilike, megakoncern preuzet će najvjerovatnije Rusi, Sberbanka, koja drži najveći dio pojedinačnog duga, osim ako mu država za koju se borio na privatizacijskim frontovima, a kojoj je dužan silne milijarde za porez, od koje je uzeo silne milijarde za poticaje u poljoprivredi i koja mu je oprostila milijardu neplaćenog poreza, ne pritekne u pomoć donošenjem <em>lex specialisa</em> samo za njega, u namjeri da pokuša barem ometati Ruse da vode glavnu riječ u restrukturiranju “Agrokora” i time na velika vrata uđu u Hrvatsku. “Apage satanas”, zborio bi Tuđmanov opasno komični sekundant Hrvoje Šošić u svojoj davnašnjoj ekonomskoj kolumni istoga naziva u <em>Večernjem listu</em>. Šta bi na ovaj scenarij rekao “veliki vođa”, koji je Todorića pred javnošću pomazao i ustoličio za jednog od poslovnih lidera nove, zapadne Hrvatske, nikada nećemo saznati. Baš kao što ne znamo kakav je zakon pripremila Plenkovićeva vlada koji se odnosi isključivo na poduzeća s više od 8.000 zaposlenih i preko milijardu kuna duga (čitaj – “Agrokor”), a što je izazvalo ljutnju HDZ-ovog mlađeg partnera koji za budžetsko spašavanje glavnog hrvaćanskog baje, kako ga oni čitaju, nema razumijevanja. Odnosno, da država radije daje novac građana u rupu bez dna, nego da joj građani izađu na ulicu, i to kada Evropska komisija crta ružičastu vedutu Hrvatske koja bi možda, uz gomilu uvjeta, mogla iduće godine izaći iz procedure prekomjernog deficita. Nimalo politički ugodna situacija za vladu.</p>
<p>“Agrokor” bi mogao biti prvi ozbiljan kamen spoticanja sve lošije funkcionirajuće desne koalicije u Hrvatskoj, iako se partneri u vlasti ne slažu niti oko Mostovov prijedloga otvaranja arhiva. Odnosno, HDZ bi otvorio arhive do 1990., ali ne i poslije, kako se ne bi neki prisjetili svih ljepota policijske države iz ere retuđmanizacije, koju je prvi predsjednik vodio na Zapad, što dalje od Rusije i njezinih orijentalno-despocijskih tradicija. Premda bi otvaranje arhiva i do 1990. moglo mnogim uglednim HDZ-ovcima starije generacije zadati udbaške glavobolje.</p>
<p>U društvenoj atmosferi u kojoj se neka Bruna Esih, nezavisna zastupnica s liste HDZ-a, mimo stranke kandidira za zagrebačku gradonačelnicu s programom borbe protiv komunizma (na izborima za lokalnu samoupravu, gdje je važno kako se upravlja gradom, o čemu ona, naravno, pojma nema), i pri tomu dobije podršku dobrog broja HDZ-ovaca, očekivati da će se na pravi način štititi nacionalni, odnosno interesi građana u propasti “Agrokora” jeste iluzorno. Prije će biti da će se, post festum, lamentirati nad činjenicom da su mrski Rusi, kojima se najavljuje Hrvatska vojska na granicama i nudi recept mirne reintegracije, počeli preuzimati hrvaćanske resurse. Jer, sve je O.K. dok to čine zapadnjaci, ljudi uljudbe kojima Hrvatska pripada od stoljeća sedmog, a možda i od prije njih samih, ali Rusi, Turci, Arapi, Kinezi. “Apage satanas”, urlao bi Hrvoje Šošić. Tuđman bi se vjerovatno prispodobio crnih, crvenih, žutih i zelenih vragova.</p>
<p>No, vrag leži u detaljima. Ovdje jako vidljivim. Prava socijalna bomba, sistemski rizik nije “Agrokor”, već 40 milijardi kuna blokiranih računa građana za koje Hrvatska nema ni instant niti bilo kakvo rješenje kao u slučaju posrnulog gazde. Kao što su i dosadašnji stečajni zakoni i zakon o predstečajnim nagodbama, po ocjeni suca Trgovačkog suda Kolakušića, bili neustavni, lex Todorić mogao bi ići istim putem, da će zakonom biti omogućeno Todoriću i investitorima da tuže državu i traže odštetu zaključe li da ih je izvanredni povjerenik kojeg prijedlog predviđa oštetio, dok bi dovođenje vladinog upravitelja mogli zatražiti samo oni s tražbinom iznad 350 miliona kuna, što znači samo dvije banke i jedan dobavljač. “Agrokorove” su obveznice pale na historijski minimum. Opozicija traži da država bude partner u pregovorima, a ne da iz budžeta osigurava likvidnost. No, i opozicija je kriva za ovo stanje jer je potpuno jednako tolerirala arogantno i nerazborito poslovanje koncerna i podržavala gazdu u njegovim ludim pohodima. Trebamo li se prisjetiti lauda koje su iz svih klupa horski pjevane akviziciji “Mercatora”, uz suludo zaduživanje u Payment‑In‑Kind obveznicama. Jer, eto, mrskim se Slovencima uzima igračka ispred nosa.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Čudnovati kljunaši na neumskom samitu hipokrizijeSljedeći članak
Šta povezuje prijeratnu tekmu u Vogošći i jedan njujorški sud
PROČITAJTE I...
Zašto je Alija Izetbegović, nakon teškog pregovaranja, potpisao Daytonski sporazum
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao