Mihrab simbolički predstavlja ratište, ali ne mjesto fizičkog obračuna, kako bi pojedini mogli protumačiti, već unutarnjeg. Mihrab doživljavamo kao pećinu izdvojenu od svijeta u kojoj se borimo sa samim sobom da bismo se približili Bogu. Duhovnjaci islama koji se odvajaju iz društva i odlaze u pećine nalaze se u mihrabu (ratištu) u džihadu (naprezanju)

Piše: Haris DERVIŠEVIĆ

Mihrab je niša u zidu džamije, zida okrenutog prema svetom gradu Mekki. Gledano tipološki, moguće je sresti nekoliko vrsta mihraba koji se u konačnici svode na tri oblika: polukružni, poligonalni i pravougaoni. Oblik polukružne niše najprisutniji je u bosanskohercegovačkim džamijama. Pored svojih funkcionalnih odlika – označavanja smjera molitve – mihrab ima i svoje drugačije čitanje. Kritičari književnosti povezali bi to rado s intertekstualnošću.

Prva tajna

Filolozi pretpostavljaju da je mihrab preinačena etiopska riječ mukreab, koja u prijevodu znači hram. Drugi pak smatraju da mihrab potječe od arapske riječi harba – koplje, nekada simbol plemenskih vođa predislamske Arabije. Mihrab bi, sukladno prethodnom, u semantičkom smislu bio počasno mjesto za najuglednijeg člana društva. Kada filolozi arapskog jezika analiziraju porijeklo riječi, najčešće kreću od korjenitih konsonanata, a u riječi mihrab to su “h‑r-b”. Isti korijen u arapskom jeziku ima riječ za rat – harb. Stoga bi se također simbolički moglo kazati da je mihrab ratište, ali ne mjesto fizičkog obračuna, kako bi pojedini mogli protumačiti, već unutarnjeg.

Nakon što je donio mir na Arabijski poluotok i okončao ratove, Poslanik islama kazao je svojim prijateljima: “Sada idemo iz malog džihada u veliki džihad.” Danas se riječ džihad koristi i prevodi kao ratovanje – što u biti nije jedino njeno značenje. Konsultiraju li se rječnici arapskog jezika i upotreba riječi džihad u literaturi i drugdje, ona, između ostalog, znači upinjati se, naprezati se, zalagati se, truditi se itd. Vratimo li se na riječi Muhammeda, a.s., i tumačenje muslimanskih mislilaca ovog predanja, shvati se da džihad podrazumijeva unutarnju borbu sa samim sobom, a ne s nekim drugim.

Čini se da su džihad i mihrab neodvojiva dva termina, jer je mihrab (ratište) mjesto velikog džihada (naprezanja) u traženju zadovoljstva Apsoluta. Mihrab možemo gledati kao pećinu izdvojenu od svijeta u kojem se borimo sa samim sobom da bismo se približili Uzvišenom Bogu. Duhovnjaci islama koji se odvajaju iz društva i odlaze u pećine nalaze se u mihrabu (ratištu) u džihadu (naprezanju).

Druga tajna

Neizostavan dio tradicionalnih bosanskih mihraba jeste kaligrafski ispis koji se nalazi odmah iznad niše s tekstom: “Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao.” Ovo je dio ajeta iz Kur’ana Časnog (III, 37) koji govori o u susretu Zekerijja (Zaharije) i Merjeme (Djevice Marije). Hram, kako je prevedeno na bosanski, jeste mihrab u izvorniku. Zekerijja se starao o Merjemi, koja se sklonila u hram – mihrab. Merjemina pobožnost dovela ju je do tog stupnja da ona više nije marila ni za šta drugo osim predanosti Bogu, a On se sam starao o njoj. Kur’ansko kazivanje u nastavku prenosi kako se Zekerijja čudio da je ona uvijek bila opskrbljena hranom, premda joj niko (od ljudi) ništa nije donosio. Ona mu je odgovarala da je hrana dar od Boga. Mihrab stoga jeste mjesto prepuštanja božanskoj volji, jer o čovjeku koji se Njemu približi i prepusti sam Bog vodi brigu.

Treća tajna

Prepuštanje božanskoj brizi upućuje na još jedan, uvjetno kazano, skriveni detalj na bosanskim mihrabima – nojevo jaje. Na vrhu mihrapske niše kod nekih džamija moguće je vidjeti jaje noja obješeno u posebno izrađenoj končanoj ili zlatnoj mreži. Jaje kao simbol prisutno je u različitim kulturama i tradicijama. U koptskim crkvama ono simbolizira stvaranje, život i raspeće, u hinduizmu je jaje simbol ženskog pasivnog principa, dok alhemičari smatraju da jaje sadrži sve životne elemente. Mimar Sinan (1500–1588), osmanski arhitekt par excellence, stavljao je nojevo jaje unutar džamija kako bi spriječio nastanak paukovih mreža. Pored ovog, postoji i drugo čitanje nojevog jajeta unutar islamske arhitekture. Kaže se da noj nakon što snese jaje stalno bdije nad njim. Poput noja, Bog stalno bdije nad svojim stvorenjem (prema islamskoj tradiciji Bog se više stara o čovjeku negoli majka o svome djetetu).

Četvrta tajna

Bosanski mihrabi kompleksnijeg arhitektonskog rješenja obogaćeni su stalaktitima poznatim pod nazivom mukarnas. Kako čini gornji dio mihrapske niše, mukarnas se postepeno sužava prema vrhu. Najčešće je podijeljen u sedam redova, a Ćazim Hadžimejlić, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, to tumači kao sedam stepena usavršavanja ljudske duše. Prvi niz mukarnasa predstavlja najniži stepen duše, one sklonu zlu, uronjenu u tjelesna uživanja.

Potom slijedi drugi stepen duše koja je počela sebe koriti i koja bježi od činjenja grijeha. Treći stepen mukarnasa simbolizira nadahnutu dušu koja osjeća odvratnost od grijeha i veću ljubav prema Istini. Četvrti stepen mjesto je smirene duše ispunjene srećom u činjenju dobra. Na petoj stepenici nalazi se zadovoljna duša još više približena Bogu. Pretposljednji, šesti sloj mukarnasa na mihrabu u prenesenom je značenju stanište duše kojom je Bog zadovoljan. Duhovno putovanje završava se na sedmom nivou, odnosno vrhu niše mihraba koji prema tumačenju predstavlja najsavršeniji oblik ljudske duše – one koja je uspjela na svom putovanju približavanja Apsolutu.