Jednom takvom klanjao sam dženazu prije nekoliko godina. S obzirom na to da je u mom džematu praksa da se na svakoj dženazi kaže ponešto, riječ-dvije o umrlom, poneki savjet i napomena, bio sam u dilemi – šta kazati? Na kraju sam, između ostalog, rekao da je to bio čovjek kojeg, iako je svaki dan šetao čaršijom, za života nismo dovoljno primjećivali, ali ćemo itekako primijetiti i osjetiti njegov odlazak
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
, jaran mi je opet bio u bolnici. Srećom, izišao je, ali mi ne djeluje dobro.</p>
<p>Zašto, zapravo, pišem sve ovo i kakve veze ima on i moj Sejo s čaršijom? Jednostavno, oni su čaršija. Upravo oni čaršiji daju život i dobar su dio njene duše, a to shvatimo tek onda kad odu. Jednom takvom klanjao sam dženazu prije nekoliko godina. S obzirom na to da je u mom džematu praksa da se na svakoj dženazi kaže ponešto, riječ-dvije o umrlom, poneki savjet i napomena, bio sam u dilemi – šta kazati? Na kraju sam, između ostalog, rekao da je to bio čovjek kojeg, iako je svaki dan šetao čaršijom, za života nismo dovoljno primjećivali, ali ćemo itekako primijetiti i osjetiti njegov odlazak.</p>
<p>I primjećujemo. Nema dana da ga ne spomenemo i rahmet mu ne predamo. Tek danas nam je jasno da je s njim otišao i dio duše same čaršije, a to može biti samo zato što je on svoju dušu upravo čaršiji dao.</p>
<p>Nadam se da će i moj jaran prizdraviti, kao što se nadam da je i moj Sejo dobro i zdravo. Trebaju nam obojica i svi njima slični.</p>
<p>Ne trebaju nam bezdušne čaršije, a, nažalost, sve su više takve.</p>
<p>P. S.</p>
<p>Ispričaše mi ovih dana u jednoj čaršiji simpatičnu anegdotu o jednom “Seji”. On je živio u nekom svom filmu, a omiljena rabota bila mu je uloga radijskog komentatora fudbalskih utakmica. Sjeo bi, tako, nasred čaršije i komentirao utakmice, onako kako smo to nekad uz tranzistore slušali i pratili. U njegovim komentatorskim vratolomijama koje je, uzgred rečeno, donosio vrlo pitko i dopadljivo uvijek je pobjeđivao beogradski Partizan. Čaršijski alčaci ga jedne prilike na jedvite jade nagovoriše da bar jednom pobjedi Zvezda. Teška je srca pristao, a oni mu obećaše dobru nagradu. Fiktivna utakmica počela je, a svjetina je znatiželjno motrila. U neka doba Partizan zabije gol s kojim se otišlo i na poluvrijeme. Zvezda je u nastavku pojačala tempo i uspjela izjednačiti, a napetost kod prisutnih je rasla. Napokon, u posljednjoj minuti utakmice sudija svira penal za Zvezdu. Svi su kontali, to je to. Igrač je namjestio loptu, uzeo popriličan zalet i – promašio. Sudija je odsvirao kraj.</p>
<p>Svjetina s nevjericom gleda u komentatora i negoduje.</p>
<p>“Nije fer, obećao si i izradio nas”, dobacivali su mu. On se šeretski nasmijao i rekao: “Ljudi moji, nije vam do mene. Imali ste penal. Ko vam je kriv!?”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
