Pashinyan se oslanjao na istraživače u analitičkim Think tank centrima poput IRI –  International Republican institute, kako bi formulirali „novu strategiju armenske nacionalne sigurnosti“, koja proizlazi iz ideje, da su aparatu nacionalne sigurnosti potrebne reforme i da je to „neefikasno sovjetsko naslijeđe“, jer je zasnovano na „zastarjelom ruskom modelu“ i da je sistem zakazao u „identificiranju savremenih sigurnosnih prijetnji s kojima se suočava Armenija“.

3. Smanjivanje saradnje sa Rusijom

Iako je Armenija i dalje članica „Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbjednosti – ODKB/CSTO“, koja je osnovana 1992.godine sa sjedištem u Moskvi, premijer Pashinyan je smanjio nivo obavještajne saradnje i razmjene sigurnosnih/obavještajnih podataka sa državama članicama, uključujući i Rusiju. Odmah nakon stupanja na dužnost 2018.godine, smijenio je predsjednika ODKB/CSTO Armenca Yuri Khatchaturova i uhapsio ga pod optužbom i osudio, da je kao komandant Erevanskog garnizona za vrijeme opozicijskih demonstracija 1. i 2.marta 2018.godine „prijetio javnom redu“ bez obavještavanja država članica posebno Rusije i bez prethodne najave.

Možda je najveći politički i diplomatski udarac Rusiji bilo glasanje predstavnika Armenije protiv povratka Rusije u Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe (PACE) u junu 2019.godine.

Armenski političari su dočekivali ruske opozicionare kao heroje u Armeniji. Vlada je uvela ograničenja za ruske kompanije, koje posluju u Armeniji, od kojih je najvažnija bila „Južnokavkaska željeznica[6]“. i Armenska energetska kompanija povezana sa „Gazpromom“, gdje su u novembru 2018.godine upali u njihove urede pod izgovorom utaje poreza, zbog čega je Rusija prijetila, da će obustaviti rad željeznice i povući svoje kompanije iz Armenije.

Pashinyanova vlada je napravila niz  strateških grešaka, koje obično čine aktivisti civilnog društva, jedini njihov cilj i vizija je bio da dođu na vlast, a to se dogodilo u Gruziji, Ukrajini, Bjelorusiji  pa tako i u Armeniji.

Čini se, da je lekcija, koju bi danas trebali naučiti ruski saveznici, da Ruske obaveze prema saveznicima nisu bezuvjetne i moraju biti uzajamne i recipročne, što znači da saveznici moraju uzvratiti rusku podršku, u protivnom će je izgubiti, a Rusija će se držati samo onoga što je formalno obavezuje i što je primjereno njenim interesima uz poštivanje međunarodnog prava (kao u slučaju Sirije i Irana), ali ako neko od saveznika odluči, da ima više saveznika posebno sa Zapada onda mora očekivati oštar stav s ruske strane i biti spreman da snosi posljedice.

Mirovni sporazum pod pritiskom poraza  i „izdaja“ prijatelja

Usprkos gorčini ovog mirovnog sporazuma, kojeg su Armenci potpisali pod dvostrukim pritiskom tj. velikog poraza na frontu  i razočarenja u „prijatelja“ (Rusija), od kojih su očekivali pomoć kada im je bilo najteže. Tako su došli do zaključka, da su Armeniji prodali iluziju nakon što su im obećali podršku, koja nikada nije došla. Armenski premijer Nikol Pashinyan nije želio, da objektiv kamere dokumentira ovaj „ponižavajući“ trenutak u historiji Armenije odnosno potpisivanje mirovnog sporazuma.

Francuska kao „iskreni posrednik“

Armenska vlada mnogo je očekivala od Francuske, koja ima historijske veze s Armenijom, posebno zbog zajedničkog neprijateljstva prema Turskoj, te zbog snage armenskog lobija u Francuskoj u kojoj živi armenska zajednica od skoro 700.000 Armenaca. Francuska je ostala „iskreni posrednik“ u toku sukoba, kao što je rekao Jean-Yves Le Drian,  ministar vanjskih poslova Francuske, ali to nije bilo dovoljno za Armeniju.

Zapravo, službeni Pariz nema želju, da vodi bitku u regiji, koja ne pripada niti Armeniji niti njegovoj geostrateškoj sferi (to neće dopustiti ni Turska, a ni Rusija).

Loša vijest za Iran

Pobjeda Azerbajdžana i poraz Armenije je loša vijest za Iran, a razlog je u tome što četvrtinu stanovništva Islamske Republike Iran čine etnički Azeri, pa prema tome pobjeda Azerbajdžana može potaknuti tu manjinu u Iranu, da počne izražavati političke stavove za samoopredjeljenjem, ili možda čak sa zahtjevom, da se izdvoje od Irana i pridruže Azerbajdžanu. Iako je Iran zadržao neutralnost što se tiče rata dvije zemlje, poraz Armenije, koja je najbliži saveznik Teherana u toj regiji zasigurno će oslabiti iranski utjecaj u regiji, za razliku od rastućeg turskog utjecaja.

Turska – novi igrač na Južnom Kavkazu

Istina je, da je sporazum sklopljen samo između tri zemlje, Rusije, Azerbajdžana i Armenije, ali njegov rezultat ima izravne posljedice u korist Turske, koja je stajala uz službeni Baku, a povezana je snažnim kulturnim, socijalnim, ekonomskim i historijskim vezama.

Iako je Turska slavila pobjedu Azerbajdžana, službena Ankara nije uspjela postići svoj cilj postizanja formule „2 + 2“ u pregovorima, koja bi Tursku uključila kao četvrtog partnera u pregovorima. Ovdje su Rusi zacrtali crvenu liniju turskim ambicijama.

Turska će ubuduće jačati svoj utjecaj u Azerbajdžanu (već je dobila dozvolu Azerbajdžana za uspostavu vojnu baze na njegovom teritoriju), istovremeno osiguravajući transport energenata iz Azerbajdžana i centralne Azije u Tursku, a zatim u Evropu. Pobjeda Azerbajdžana je u korist Turske za njenu daljnju ekspanziju u centralnu Aziju, na Bliski istok i regiju Mediterana.

Autogol Armenije u korist Rusije

Rusija je pokazala suzdržanost i nespremnost, da intervenira u sukobu između svoja dva susjeda tokom sukoba, usprkos službenom članstvu Armenije u Organizaciji ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB/CSTO), jer teritorija Republike Armenije nije bila ugrožena. Sukob se odvijao na teritoriji Azerbajdžana i ne unutar granica Armenije.

Rusija ima vrlo dobre odnose s Azerbajdžanom, koji poslije raspada Sovjetskog saveza u svojoj novijoj historiji nije iskazivao neka negativna iskustva i stavove iz perioda sovjetske vladavine. Nije zatvarao ruske škole, razvijao je odlične trgovinske, ekonomske i vojne odnose s Rusijom, i općenito, Azerbajdžan nije tražio savezništva sa Zapadom na račun Rusije, već radio suprotno tome, poštivao je ruske interese u regiji.

Sa sporazumom o prekidu vatre ruski predsjednik Vladimir Putin podvukao je crvene linije za sve na Kavkazu, uključujući i turskog „partnera“. Azerbajdžanu nije omogućena potpuna pobjeda, niti je dozvoljen potpuni poraz Armenije. Sada je na Kavkazu uspostavljena ravnoteža i povratak Rusije u tu regiju, koja je bila van njene kontrole poslije raspada SSSR.

Nastavak rata bi štetio interesima Rusije i otvorio bi mogućnost međunarodne intervencije na njegovom geostrateškom suterenu, a Rusija ne želi da se kriza internacionalizira i da zapadna intervencija u taj sukob u ime zaštite Armenaca postane neizbježna. Rusija je bila koncentrirana na problem približavanje Gruzije Zapadu, pa ju je „iznenadio“ Azerbejdžansko-Armenski rat. Sa vojno-političkog gledišta, Moskva ne može trpjeti NATO baze na svojim južnim granicama, kao što sada ima NATO baze na njenim sjevernim granicama u Poljskoj i u baltičkim državama. Do sada je Moskva uspjela spriječiti širenje sukoba sa Kavkaza i pretvaranje u širi rat, koji bi imao nesagledive i teške posljedice.

Poraz Armenije će produbiti njezinu zavisnost od Rusije, a prisustvo Moskve kao potpisnice sporazuma i njegovog garanta kroz prisustvo ruskih mirovnih snaga u Nagorno-Karabakhu potvrđuje ulogu Rusije i njezin utjecaj u regiji Kavkaza, što je rezultat, koji Moskva smatra zadovoljavajućim i predstavlja autogol Armenije u njenu korist.

Sudbina Nagorno-Karabakha

Usprkos dešavanjima na terenu, prethodnim međunarodnim odlukama, rezolucijama i stavovima različitih strana u sukobu, sudbina regije Nagorno-Karabakh ostaje nejasna.

Spomenute rezolucije Vijeća sigurnosti UN vezane za sukob te rezolucija Generalne skupštine UN br. 10693 iz 2008.godine, potvrđuju teritorijalni integritet Azerbajdžana i pozivaju Armeniju, da se povuče iz „okupiranih azerbejdžanskih teritorija“, ali ne govore eksplicitno i kategorički o budućnosti regije Nagorno-Karabakh.

Mnoga važna pitanja ostaju bez odgovora. Prema sporazumu, „armenske“ vojne jedinice moraju napustiti regiju Nagorno-Karabakh, tu nije definirano, da li vojska Republike Armenije ili vojne formacije Armenaca u Nagorno-Karabakhu? Dvosmislena tumačenja ove tačke mogu aktivirati sukob u bilo kojem trenutku.

Azerbejdžanska strana uspjela je u tome, da Republika Armenija bude potpisnica sporazuma, kao strana u sukobu, a ne  nepriznata i samoproglašena Republika Nagorno-Karabakh, koja nije ni spomenuta, što nesumnjivo slabi pregovaračku poziciju Armenaca u Nagorno-Karabakhu, čak i u budućoj političko-diplomatskoj borbi za autonomiju u okviru Republike Azerbajdžan.

Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES, iako se posljednje primirje odnosno mirovni sporazum zasada poštuje, okolnosti se čine malo vjerojatnim, da će sporazum potrajati i da će biti osnova za neke mirovne pregovore između zaraćenih strana.

Ostaje problem skoro milion izbjeglica i raseljenih lica na ratom zahvaćenim teritorijama. Iskustva drugih sukoba u prošlosti pokazuju, da su međunarodni akteri zloupotrijebili izbjeglo i raseljeno stanovništvo za političke svrhe. Armenija i armenska dijaspora vjerojatno će poduzeti napore, da povrate izgubljene teritorije, a u tome će možda dobiti podršku i financiranje od strane Francuske, UAE ili čak Irana, u pokušaju da uspore rastući utjecaj Turske u regiji što je cilj Francuske.

Reakcija armenske opozicije i saopštenje Ministarstva obrane Armenije poslije sporazuma u kojem su zapisali „Moramo učiti na pogreškama iz prošlosti, gledati u budućnost i izgraditi snažnu vojsku, koju narod Armenije zaslužuje“. To nagovještava traženje novog rješenja vojnim putem. Ruski predsjednik Vladimir Putin ih je upozorio, da bi bilo „samoubojstvo“, da se armenska vlada povuče iz primirja potpisanog uz posredovanje Rusije u ratu u Nagorno-Karabakhu, dok opozicione snage u Erevanu prosvjeduju protiv primirja i pozivaju na ostavku premijera Nikol Pashinyana, kao potpisnika sporazuma. Pouka iz nedavnog rata između Armenije i Azerbajdžana može biti „naravoučenije“ i za pojedine političare na Balkanu, koji prema Rusiji gaje nacionalno-pravoslavni romantičarski odnos, dok je ovaj rat pokazao, da se Rusija prvenstveno rukovodi, prije svega, svojim državnim interesima.

Jasno se pokazalo, da se intenzivna prozapadna vanjskopolitička orijentacija ne smije, da se izjednačuje sa intenzivnom antiruskom kampanjom. Vanjska politika je istančano balansiranje odnosa i saradnje. A na unutar političkom području to znači provođenje reformskih procesa, usmjerenih ka razvoju demokratije, vladavine prava i demokratičnih institucija, tj. praktički preuzimanje evropskog vrijednosnog sistema. Na taj se način najbolje odupire i ruskom utjecaju. Pored toga, ponovo se pokazalo, da računanje i pouzdanje u tzv. tradicionalne prijatelje nema praktičke težine, što je u ovom slučaju pokazao vrlo pasivan stav Francuske i uloga Rusije ispod očekivanja. Isto tako stiče se utisak, da i EU nije odigrala svoje uloge, pogotovo, jer se radi o njezinom susjedstvu, kao što je bio slučaj i na primjeru Bjelorusije i podrške njezinoj opoziciji, što je dodatno zakompliciralo odnose u toj državi.

Ljubljana/Baku/Washington/Moskva/Brisel, 30.novembar 2020