“Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem”
, Nagradu grada Banje Luke (1980), Nagradu Udruženja književnika BiH (1988), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine (1998), Nagradu “25. novembar” (2017), te druge nagrade i priznanja. Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika.</p>
<p>Jedan je od utemeljitelja bosanskohercegovačke postmodernističke literature. Do sada je objavio nekoliko romana (<em>Kalfa</em>, <em>Psi od vjetra</em>, <em>Imotski kadija</em>), zbirki priča (<em>Beskrajni zavičaj</em>) i pjesama (<em>Kaleidoskop</em>), te knjiga koje nadilaze klasične žanrovske okvire (<em>Talhe ili šadrvanski vrt</em>). Književna kritika Horozovićev je književni rad ocijenila najvišim ocjenama. Iz magijskog svijeta vlastitih proza, Horozović je dospio i do književnog kanona, pa su njegova djela čitana kako na nižim nivoima obrazovanja, tako i na studiju književnosti. U <em>Stavu</em> je objavio više od 200 kolumni, ne odustajući od pisanja ni u teškim trenucima liječenja na onkologiji, o čemu je progovorio u ovom intervjuu.</p>
<p><strong>STAV: U <em>Stavu</em> ste napisali više od 200 kolumni. Čitali smo tu sjajnih narodnih priča i umotvorina otrgnutih iz sfere usmene predaje, razmišljanja o životu i smrti, zapažanja o jeziku i znanju, slutnji o metafizici i onostranom… Kolika je bila Vaša potreba da progovorite o tim temama, da sa sobom, pa onda i s nama, podijelite neka razmišljanja?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Možda je iza svega spisateljski agon. I jezik kojim govorimo, a koji je ispunjen umotvorinama (često ih izgovaramo, a nismo svjesni njihova jasna značenja). Naravno, tu je i znanje kojim maglovitim oblicima nudimo jasne oblike. To je neka vrsta razgovora. Taj razgovor se u posljednjim godinama koje živim pokazao dragocjenim.</p>
<p><strong>STAV: Znam koliko meni znači činjenica da pišem u novinama u kojoj kolumne objavljuje veliki Irfan Horozović. Koliko je Vama značilo to iskustvo kroz protekle četiri godine?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ: </strong>Maločas sam nešto govorio o tom. Konglomerat tih tekstova zasigurno je najopsežniji rukopis koji sam ikad napisao.</p>
<p><strong>STAV: U svojim kolumnama niti jednom niste – kako bi se izrazio Zbignjev Herbert – snižavali sveti jezik na nivo buncanja pišući o dnevnopolitičkim temama. Stoga su one više književnost nego novinarstvo. Konzumerističkim jezikom rečeno – nemaju ograničen rok “upotrebe”. Međutim, koliko je konzumerističko društvo danas spremno na takve tekstove?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Herbert je sjajan pjesnik i izrazio se upravo tako, pjesnički. Nikad se u životu nisam ni bavio dnevnopolitičkim temama, osim onoliko koliko je bilo nužno za neke romaneskne situacije. U novije doba svjedočio sam i jasno pokazao svoj protest protiv zločina i uma iza njega, ali to je nešto sasvim drugo. Što se tiče konzumerističkog društva, nije ono tako homogeno kao što to izgleda. Kao što to nijedno društvo nije.</p>
<p><strong>STAV: Od pisanja niste odustajali ni tokom mukotrpnog procesa liječenja na onkologiji… Zbog čega Vam je bilo toliko važno nastaviti s pisanjem? Šta je za Vas pisanje? Je li moguće u jeziku pronaći “smisao”?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Vjerovao sam u to oduvijek. Smisao je u prepisci. Premda je ova prepiska kompleksna, ona postoji. To je dar jezika. Tu je i objašnjenje potrebe da se nešto dovrši. Djelo ne postoji samo za sebe.</p>
<p><strong>STAV: Koliko Vam u procesu liječenja znači podrška Vaše porodice, prije svega supruge Ajnuše, ali i djece? Šta je čovjeku njegova porodica?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Sve. Pogotovo s obzirom na činjenicu koju ste naveli. Šta je univerzalno čovjeku porodica, o tom ne bih. Čini se da bi i odgovor bio univerzalan, nalik na neku studiju.</p>
<p><strong>STAV: U kojoj mjeri zdravstveno stanje utječe na proces pisanja? Na odabir teme? “Brzinu” pisanja?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Ponekad gotovo presudno, ne zbog stava naravno. Kad potražiš u sebi uske staze i prečice, tu se znaju dogoditi iznenađenja. Ta iznenađenja u kojima otkrivaš trenutno zaboravljenog sebe znaju podariti jasne stare putokaze. I jasne stare odgovore.</p>
<p><strong>STAV: Na čemu trenutno radite? Možemo li očekivati Vaše novo djelo?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Ne znam. Godinama razmišljam o oblikovanju jedne knjige koja je zapravo djelimično već objavljena. Međutim, arhitektura literature nešto je doista posebno. Za njen konačni oblik potrebno je nekoliko intervencija i jedan tekst koji nedostaje. Neću kriti naziv: <em>Okno i bič</em>. Hoću li imati snage, pokazat će vrijeme. I neka na tom ostane.</p>
<p><strong>STAV: Nedostaje li Vam u pisanju Vaš fantastički diskurs po kojem ste, između ostalog, bili poznati, a koji je, čini mi se, sve manje u Vašim prozama? Gdje se “izgubila” fantastika?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Nije se izgubila. Možda se samo skrila. Ili preobličila. Stvarnost je pokazala koliko može biti fantastična. Unamuno je nazvao jednu svoju knjigu <em>Tragično osjećanje života</em>, što u potpunosti odgovara njegovim filozofskim pogledima. Kad bih potražio svoj pogled na svijet, ne bih bio toliko precizan, možda bih ga nazvao <em>sveopće osjećanje života</em> – a dio toga, to je sasvim jasno je fantastika. Kao što je oduvijek bila.</p>
<p><strong>STAV: Kako gledate na poziciju pisaca danas? Šta je Irfanu Horozoviću “donijelo” njegovo pisanje?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Omogućilo je Irfanu da i dalje bude Irfan. O trivijalnim stvarima ne bih. One su i tako uvijek na površini.</p>
<p><strong>STAV: Rođeni ste u Banjoj Luci, a posljednjih dvadeset godina živite u Sarajevu. Kako je živjeti i raditi izmješten iz svijeta iz kojeg ste ponikli? Koliko je Banje Luke ostalo u Vama?</strong></p>
<p><strong>HOROZOVIĆ:</strong> Da, u Sarajevu sam od 1997. godine. Banja Luka mi je rodni grad, grad djetinjstva. To je nešto što postoji samo u meni. I odjekuje u još nekoliko bliskih ljudi kojih je sve manje. Kasnije sam živio i u drugim gradovima. Nakon svega što se dogodilo, Sarajevo se ukazalo kao istinski izbor. Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.
