Čak 68 pripadnika VRS-a, MUP-a i civilnih vlasti RS-a, plus trojica svjedoka-pokajnika, priznalo je učešće u genocidu i ostalim zločinima

Piše: Izet PERVIZ

o sada je 105 optuženih za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini potpisalo sporazume o priznanju krivice. Ukupno su osuđeni na 849 godina i četiri mjeseca zatvora, plus jedna jedinstvena doživotna kazna, koja se ne odnosi samo na ratni zločin. Među pokajnicima najviše je pripadnika VRS-a, MUP-a i članova civilnih struktura vlasti RS-a – njih 68, plus tri svjedoka-pokajnika, koji su svjedočili protiv svojih saboraca po nedjelu u zamjenu za povlačenje tužbe protiv njih samih.

Među pripadnicima HVO-a optuženim za ratne zločine, njih 14 odlučilo se na sporazumno priznanje krivice. Ukupno su osuđeni na 92 godine i 2 mjeseca zatvora. Treba spomenuti i doživotnu kaznu, koju je sud u Švedskoj izrekao Džekiju Arklovu, švedskom državljaninu koji se borio u redovima HVO-a. Riječ je o jedinstvenoj kazni izrečenoj nakon priznanja zločina u logorima Dretelj u Čapljini i Heliodrom u Mostaru, a koja obuhvata i kaznu za ubistvo dva policajca u Švedskoj.

Sedamnaest pripadnika ARBiH potpisalo je sporazum o priznanju krivice. Osuđeni su na 81 godinu. I četverica pripadnika Abdićevih oružanih snaga priznala su krivicu, te su osuđeni na 13 godina zatvora. Krivice su priznali i jedan pripadnik HOS-a i jedan zatočenik u logoru koji se priklonio tamničarima i tukao ostale zatvorenike.

Listu pokajnika otvara Biljana Plavšić, ratna potpredsjednica i poratna predsjednica RS-a. U zamjenu za priznanje tužilaštvo u Hagu prekrižilo je tačku na optužnici kojom je terećena za genocid. Osuđena je na 11 godina, za progon, etničko čišćenje i zločin protiv čovječnosti. Dvije trećine kazne odležala je u Švedskoj. Na slobodu je puštena 2009. godine.

Srebrenica i Prijedor

Najviše pokajnika nalazi se među zločincima optuženim za učešće u genocidu – njih dvanaest. Ukupno su osuđeni na 127 godina. Lanac priznanja pokrenuo je Dražen Erdemović, prvi pokajnik optužen za ratne zločine u Bosni. On se nakon rata predao istražnim organima Haškog tribunala i priznao da je kao pripadnik 10. diverzantskog odreda Generalštaba VRS-a 16. jula 1995. godine učestvovao u strijeljanju 1.200 Srebreničana na vojnoj farmi “Branjevo” pored zvorničkog sela Pilica. Osuđen je na pet godina, a nakon odležane kazne promijenjen mu je identitet.

Četrnaest godina poslije i Marko Boškić, još jedan pripadnik 10. diverzantskog odreda, koji je pobjegao u SAD, priznao je da je učestvovao u pogubljenju srebreničkih muškaraca u Pilici – pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen je na 10 godina. Šest godina nakon njega i Brano Gojković, također pripadnik 10. diverzantskog odreda, priznao je da je bio u streljačkom stroju u Pilici – Viši sud u Beogradu odredio mu je kaznu od 10 godina.

I trojica pripadnika Centra za obuku policije na Jahorini priznali su svoje učešće u genocidu. Dragan Crnogorac priznao je da je 13. jula 1995. godine u Sandićima učestvovao u strijeljanju šest ranjenika i još četiri civila iz Srebrenice: poredali su ih uz cestu i pobili; osuđen je na 13 godina pred Sudom Bosne i Hercegovine. Zoran Kušić i Milivoje Ćirković osuđeni su na po pet godina. Priznali su da su 14. jula 1995. godine pred Poljoprivrednom zadrugom u Kravici, po naređenju nadređenog, ubili svaki po jednog muškarca iz Srebrenice – niko nije smio iznijeti čist obraz iz tog pakla.

Još jedan policijac priznao je da je ubijao u Kravici. Vaso Todorović, kao pripadnik Specijalnog odreda policije Šekovići, 13. jula 1995. godine učestvovao je u strijeljanju više od 1.000 Srebreničana, pucao je na one koji bi iskočili kroz prozor i pokušali pobjeći. Sud Bosne i Hercegovine osudio ga je na šest godina. Imenovao je mnoge učesnike u genocidu.

Još jedan egzekutor priznao je učešće u genocidu – Petar Petrašević. On je priznao da je, kao pripadnik “Škorpiona”, učestvovao u ubijanju šest mladića iz Srebrenice u Trnovu, što je snimljeno kamerom. Viši sud u Beogradu osudio ga je na 13 godina. Iz zatvora u Sremskoj Mitrovici pušten je nakon 10 godina i 10 mjeseci, i to zbog zdravstvenog stanja.

Učešće u genocidu priznala su i trojica visokih oficira VRS-a. Svi pred Haškim tribunalom. Momir Nikolić, načelnik za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade, osuđen je na 20, Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade, na 13, a Dragan Obrenović, načelnik štaba Zvorničke brigade na 17 godina. Svi su već na slobodi.

Među onima koji su priznali svoj udio u genocidu nalazi se i jedan pripadnik civilne vlasti. To je Miroslav Deronjić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba opštine Bratunac, kojeg je Karadžić u julu 1995. godine imenovao za svog “civilnog komesara za Srebrenicu”. Haški tribunal osudio ga je na 10 godina. Osuđen je i zbog toga što je izdao naređenje za napad na selo Glogovu 8. maja 1992. godine kada je selo potpuno spaljeno a ubijeno je približno 60 civila. Umro je u maju 2007. godine u jednom od švedskih zatvora.

Za zločine počinjene u Prijedoru i nad Prijedorčanima pokajala su se jedanaesterica pripadnika MUP-a RS-a i VRS-a. Osuđeni su na ukupno 138 godina zatvora. Prvi je to učinio Darko Mrđa. Čim je uhapšen 2002. godine i prebačen u Hag, odmah je priznao da je kao pripadnik Interventnog voda SJB Prijedor 21. augusta 1992. godine učestvovao u strijeljanju više od 200 muškaraca na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Haški tribunal osudio ga je na 17 godina. Iz zatvora je pušten 2013. godine, da bi ponovo bio uhapšen 2016. godine i na Sudu Bosne i Hercegovine osuđen na 20 godina zbog ubistava, mučenja i progona u Prijedoru.

Učešće u ubistvima na Korićanskim stijenama priznali su i Damir Ivanković, Goran Đurić i Ljubiša Četić. Pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđeni su na 14, odnosno 8 i 13 godina. I Saša Zečević sklopio je s Tužilaštvom Bosne i Hercegovine sporazum o priznanju krivice za učešće u egzekuciji na Korićanskim stijenama, ali ga je Sud Bosne i Hercegovine odbacio zbog preporučene male kazne – od 10 do 13 godina. Isto je bilo i s Radoslavom Kneževićem. Osuđeni su na po 23 godine zatvora.

Zločine u Prijedoru priznala su i peterica stražara u logoru Keraterm. Pred Haškim tribunalom zločine su priznali komandant obezbjeđenja Duško Sikirica (osuđen na 15 godina), vođe smjena Dragan Kolundžija (na 3) i Damir Došen (na 5) te čuvar Predrag Banović (osuđen na 8 godina). Dušan Fuštar, još jedan od vođa smjene u Keratermu, priznao je zločin pred Sudom Bosne i Hercegovine i osuđen je na 8 godina.

Savjest na ispitu

Krivicu za zločine počinjene u općini Bihać priznala su šesterica pripadnika VRS-a. Pavle Gajić priznao je pred Sudom Bosne i Hercegovine da je kao pripadnik Izviđačko-diverzantskog odreda “Orlovi Grmeča” II krajiškog korpusa VRS-a 24. novembra 1994. godine, prilikom zauzeća Sokoca, bajonetom zaklao Nedžada Dizdarevića, zarobljenog vojnika ARBiH, te je osuđen na 7 godina. Jovica Tadić, Zoran Tadić i Željko Babić pred Kantonalnim sudom u Bihaću osuđeni su na po 12, a Zoran Berga na 11 i Goran Mihajlović na 10 godina. Oni su priznali da su ubili 18 civila iz Orašca i Ripča koji su bili na radnoj obavezi branja šljiva određenoj od Ratnog predsjedništva Srpske opštine Bihać, a zatim su tijela nabacali na hrpu i zapalili ih. Tokom 1992. godine ubili su još najmanje sedam civila bošnjačke nacionalnosti.

Šesterica ratnih zločinaca priznala su svoja nedjela na području Ključa. Predrag Bajić priznao je ubistva sedam civila i silovanje dvije ženske osobe. Osuđen je pred Kantonalnim sudom u Bihaću na 13 godina. Njegov brat Nenad Bajić priznao je da je s njim učestvovao u pljački, mučenjima, silovanjima i ubistvima u selima Humići, Vojići i Pudin Han tokom 1992. i 1993. godine. Osuđen je na 5 godina. Njihov zet Siniša Babić priznao je pet ubistava i jedno silovanje i osuđen je na 7 godina. I Slobodan Dragić priznao je da je harao s ovom grupom a osuđen je na 5 godina. Nedeljko Šikman priznao je da je u oktobru 1992. godine u naselju Biljani zadavio sedamdesetogodišnju staricu. Osuđen je na 7 godina i 6 mjeseci. Milan Škrbić prvi je koji je priznao zločin pred sudom u Beogradu. Osuđen je na 7 godina zbog ubistva dva civila.

Zločine u Sanskom Mostu priznala su, također, šesterica pripadnika VRS-a. Trojica su potpisala sporazum o priznanju krivice, a trojica su priznala krivicu u zamjenu za povlačenje optužnice te su kao svjedoci-pokajnici svjedočili protiv svojih saboraca. Petar Arsenić priznao je da je u oktobru 1995. godine u mjestu Kruhari učestvovao u strijeljanju 15 civila bošnjačke nacionalnosti, te je osuđen na 10 godina pred Kantonalnim sudom u Bihaću. I Neđo Trifković i Mitar Milinković pred istim sudom osuđeni su na po 10 godina. Oni su priznali da su u oktobru 1995. godine u upravnoj zgradi “Sanakerm” u Donjem Kamengradu surovo mučili civile bošnjačke nacionalnosti i ubili trojicu. Ostoja Gvozden, Bojan Gvozden i Zoran Šimčić dobili su status svjedoka-pokajnika. Oni su skupa s Miroslavom Gvozdenom, koji je pred Višim sudom u Beogradu osuđen na 12 godina, 5. decembra 1992. godine učestvovali u ubistvu šest civila hrvatske nacionalnosti u Sasini i Tomašici.

Stojan Kenjalo, Zoran Kenjalo i Dragan Balaban priznali su da su od maja do oktobra 1992. godine učestvovali u progonu civila bošnjačke nacionalnosti iz bosanskonovskih sela Ekići i Alići, u kojima je ubijeno 24 civila. Pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđeni su Stojan Kenjalo i Dragan Balaban na po 7, a Zoran Kenjalo na 5 godina zatvora. Žarko Vujanović osuđen je pred Okružnim sudom u Banjoj Luci na 6 godina. Priznao je da je 9. juna 1992. godine u krugu preduzeća “Japra” u Blagaju, gdje je bilo smješteno bošnjačko stanovništvo protjerano iz doline Japre, ubio civila.

I zločine u Sarajevu priznala su četverica pripadnika VRS-a. Milorad Rodić osuđen je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu na 5 godina zbog zlostavljanja, progona i silovanja tokom 1992. i 1993. godine. Pred istim sudom Željko Mitrović osuđen je na 2 godine nakon priznanja da je raspoređivao i nadzirao civile nesrpske nacionalnosti na prinudnom radu na prvim linijama, što je imalo za posljedicu pogibiju osam pripadnika radnog voda i ranjavanje nekolicine. Ranko Boljak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu osuđen je na 3 godine zbog premlaćivanja civila na Ilidži i odvođenja na radove na prvu liniju fronta. Radetu Veselinoviću sudio je Sud Bosne i Hercegovine. Osuđen je na 7 godina i 6 mjeseci. Priznao je da je nezakonito hapsio civile u selima u općini Hadžići te omogućavao drugima da ih maltretiraju i vrše nad njima bludne radnje. Priznao je i da je iz zgrade izveo Sifeta Hrvata i odveo ga, otkada mu se gubi svaki trag, te da je bio prisutan kada je ubijena Mujesira Piknjač.

Zločine u Brčkom priznala su trojica pripadnika VRS-a. Pred Haškim tribunalom priznanja su potpisali Goran Jelisić, zapovjednik zloglasnog logora Luka, i policajac Ranko Češić. Goran Jelisić priznao je 32 zločina, sve osim genocida. Osuđen je na 40 godina. Ranko Češić priznao je da je ubio deset osoba, osam vatrenim oružjem, a dvije osobe premlatio je do smrti. Osuđen je na 18 godina. I Konstantin Simonović priznao je nedjela u logoru Luka, kojim je upravljao od maja do jula 1992. godine Mučio je i premlaćivao zatočenike, a jednu zatočenicu silovao je u više navrata. Osnovni sud u Brčkom osudio ga je na 6 godina.

Krvavi tragovi

Zločine u Foči priznala su tek dvojica. Dragan Zelenović, zamjenik komandira policije, pred Haškim tribunalom priznao je učestvovanje u višestrukim silovanjima, organiziranjima masovnih silovanja i odvođenja žena, djevojaka i djevojčica na lokacije za silovanje. U presudi stoji: “Lično proveo devet silovanja, od kojih se osam kvalificira i kao mučenje.” Osuđen je na 15 godina. Novica Tripković priznao je pred Sudom Bosne i Hercegovine silovanje i ubistvo te je osuđen na 8 godina.

Zločine u Višegradu priznao je samo Mićo Jovičić, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 5 godina. On je u februaru 1993. godine učestvovao u ubistvu 20 putnika nasilno izvedenih iz voza Beograd – Bar u mjestu Štrpci.

Pred Sudom Bosne i Hercegovine zločine su priznali i Stojan Perković i Radivoje Soldo. Stojan Perković osuđen je na 12 godina nakon priznanja da je, kao komandir čete VRS-a u mjestu Lađevine u općini Rogatica, učestvovao u ubistvima, premlaćivanjima, progonu i nezakonitom hapšenju civila u selima Surovi, Mesići i Varošište te da je silovao žensku osobu u selu Varošište. Radivoje Soldo priznao je da je u junu i julu 1992. godine u robovskom položaju držao ženu bošnjačke nacionalnosti zatočenu u bungalovu na Boračkom jezeru, gdje je bio kamp takozvanih “Crvenih beretki”. Osim Solde silovali su je i ostali vojnici VRS-a i vojnici iz Srbije, a Soldo ju je, prijeteći da će je ubiti, natjerao da promijeni vjeroispovijest i ime u Biljana. Osuđen je na 5 godina.

Za zločine u Vlasenici krivicu je priznao Dragan Nikolić Jenki. On je bio komandant zloglasnog logora Sušica. Priznao je da je u logoru Sušica učestvovao u mučenjima, silovanjima i ubistvima. Složio se s navodima iz optužnice da je logor Sušica formiran kao dio plana protjerivanja muslimana, da je od maja do oktobra 1992. godine kroz logor prošlo približno 8.000 ljudi i potvrdio da su Bošnjaci prije napuštanja Vlasenice morali potpisati izjavu da napuštaju grad dobrovoljno i da se odriču svoje imovine. Osuđen je na 20 godina.

Mirko Pantić osuđen je pred Kantonalnim sudom u Tuzli na 3 godine i 6 mjeseci. Priznao je da je kao pripadnik čete vojne policije Zvorničke brigade i kao čuvar u logoru upravne zgrade DP “Novi izvor” u Zvorniku učestvovao u premlaćivanju zatočenika i seksualnom iživljavanju nad njima. Dragan Maksimović osuđen je pred Višim sudom u Beogradu na 6 godina i 2 mjeseca. Priznao je da je kao pripadnik Izviđačke čete “Šekovačka garda” 16. juna 1992. godine došao pred nedovršenu kuću Muhameda Bećirevića u Capardama kraj Osmaka i ubio pet civila bošnjačke nacionalnosti, uključujući i troje djece od kojih je najmlađe imalo tri godine.

Zločine u Šipovu priznala su dvojica pripadnika VRS-a, oba pred Okružnim sudom u Banjoj Luci. Goran Kalajdžija osuđen je na dvije godine zbog premlaćivanja i iživljavanja nad civilima bošnjačke nacionalnosti u zaseocima Brđani i Kudići, a Mirko Jović, komandir SJB Šipovo, na 7 godina, jer je 2. marta 1994. godine pješice došao do bošnjačke kuće u kojoj su se nalazila dva civila, izvukao pištolj i ubio obojicu.

Zoran Marić osuđen je na 15 godina. On je pred Sudom Bosne i Hercegovine priznao da je kao pripadnik Mrkonjićke brigade 10. septembra 1992. godine učestvovao u nezakonitom hapšenju civila bošnjačke nacionalnosti u selima Ljoljići i Čerkazovići u općini Jajce. Civile su odveli do Tisovca, postrojili ih nad provalijom i strijeljali. Ubijene su 23 osobe, a četiri su ranjene.

Dragan Rodić osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na 8 godina. Rodić je bio stražar u OŠ “Slavko Rodić” u Drvaru i vođa stražarske smjene u logoru Kamenica, bivšem domu kulture. Priznao je krivicu za stalno mučenje i premlaćivanje zatočenika u logorima, ubijanja i držanje u nehumanim uvjetima. U logorima su zlostavljali i zarobljene vojnike ARBiH i HVO-a, izgladnjivali ih, mučili, psihički iscrpljivali i ubijali.

Zločine u Bosanskom Petrovcu priznali su Milenko Zorić i Miroslav Grbić. Zorića ja Okružni sud u Banjoj Luci osudio na jednu godinu. Priznao je da je kao stražar u zatvoru Kozila deset civila bošnjačke nacionalnosti tukao, prisiljavao da se međusobno tuku, prijetio da će ih zaklati, potapao im glave u vodu, prislanjao im cijev pištolja na sljepoočnice i tjerao ih da laju i ljube nož na čijoj dršci je bio izgraviran krst sa četiri “S”. Miroslav Grbić osuđen je na 3 godine pred Kantonalnim sudom u Bihaću. Priznao je da je u septembru 1992. godine došao do jedne bošnjačke kuće u mjestu Gaj u kojoj su dva civila bošnjačke nacionalnosti našli utočište i viknuo “izlazite, ustaše”, a kada su ovi iskočili kroz prozor, zapucao na njih i jednog ranio.

Radovan Zec osuđen je na 3 godine pred Okružnim sudom u Banjoj Luci. Priznao je da je jednu večer u Kotor Varoši, skupa s još jednim pripadnikom VRS-a, došao u kuću bošnjačke porodice u kojoj su se nalazila dva bračna para i četvero djece. Posluženi su kafom. Nakon izvjesnog vremena Zec je odveo jednog muškarca u drugu sobu, gurnuo mu cijev pištolja u usta i tražio novac, tukao ga je desetak minuta, a onda se vratio, uzeo jednu žensku osobu, prislonio joj pištolj na leđa i bosu je izveo napolje; dva puta ju je silovao.

Dario Slavuljica osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na 8 godina. Priznao je da je kao pripadnik zloglasnih “Mića” 17. na 18. juni 1992. godine na planini Borje učestvovao u strijeljanju 28 civila dovezenih iz zgrade TO u Tesliću i iz vojnog zatvora u Pribiniću.

Za zločine u Bosanskom Šamcu potpisana su dva sporazuma o priznanju krivice, oba pred Haškim sudom. Stevan Todorović bio je početkom rata šef policije u Bosanskom Šamcu. Priznao je da je 1992. i 1993. godine učestvovao u nezakonitom hapšenju, mučenju i ubijanju civila hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Osuđen je na 10 godina. Milan Simić osuđen je na 5 godina. Bio je predsjednik Izvršnog vijeća opštine Bosanski Šamac. Priznao je da je učestvovao u premlaćivanju civila zatočenih u zgradi osnovne škole. Osuđen je za progon nesrpskog stanovništva.

HVO i ARBiH

Ratne zločine priznala su i četrnaesterica pripadnika HVO-a, jedan vojnik HOS-a i jedan logorski zatočenik. Svoje učešće u zločinima u hercegovačkim logorima Dretelj, Heliodrom i Vojno priznali su Avdo Alagić, Ahmet Makitan, Džeki Arklov i Miroslav Perić. Zločine u Prozoru priznao je Goran Pavković, u Gornjem Vakufu Stipe Krišto, u Bugojnu Slavko Šakić, u Novom Travniku Ivica Mlakić, u Kiseljaku i Varešu Zdravko Mihaljević, Miroslav Anić i Ivica Rajić, u Busovači Drago Vukadinović, u Vitezu Miroslav Bralo i Paško Ljubičić, u Kotor Varoši Tomo Jurinović i u Derventi Damir Lipovac.

Krivicu je priznalo i 17 pripadnika ARBiH: zločine u Konjicu Rasema Handanagić, u Jablanici Enes Šakrak i Mustafa Hota, u Vlasenici Veiz Bijelić, u Bugojnu Enes Handžić i Osman Šego, u Travniku Elvir Jakupović, braća Šaban i Elvir Đelilbašić i Smail Mević, u Tešnju Sead Dizdarević, u Ključu Idhan Sipić, u Cazinu i Bihaću Safet Kovačević, Dževad Mahmutović, Sefer Dervišević i Hasid Dželalagić te u Velikoj Kladuši Safet Delić.

Krivicu za ratne zločine priznala su i četverica pripadnika Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne. Dvojica su te zločine počinili u Velikoj Kladuši: Mustafa Odobašić i Mustafa Omerćehajić, a dvojica u općini Cazin: Amir Ćoralić i Redžep Beganović.