Moja rahmetli tetka bila je posve obična i prijatna žena, vedrog duha i uvijek spremna na šalu. Rat je pregrmjela u tom stanu. Izgubila je muža, sluh i dobar dio zdravlja koji je nadomještala šakom tableta kojom se zasipala svakog dana. Ali, sačuvala je vedrinu. Čak je i svoju nagluhost pravdala na simpatičan način, govoreći: “Kad kažeš daj, ne čujem ništa, ali kad kažeš maj (evo), pomalo i čujem!”
, pomalo i čujem!”</p>
<p>Neku večer me na kahvu zovnuo moj džematlija Meho. Kahvenišemo s vremena na vrijeme i lijepo promuhabetimo. Tačnije, uglavnom on govori, a ja slušam, što je vrlo teško postići kada su u pitanju imami. Ipak, više je razloga da ja slušam Mehu. Stariji je čovjek, prepun je životnog iskustva i lijepih savjeta, a uz sve to, jako slabo čuje. Svaki put kad ga vidim sjetim se tetke, pa mu moja priča i ne bi bila od velike koristi.</p>
<p>Upoznali smo se još u ratu, kada smo, silom prilika, postali komšije. I tada je slabo čuo. Ostao mi je u sjećanju po tome da je uvijek bio u pokretu, stalno je hodao. Rat prošao, Meho se vratio svojoj kući, ja svojoj. Usput sam završio fakultet i otišao od nagluhe tetke te došao na službu u džemat kod Mehe. I danas je vitalan i uvijek hoda. Siguran sam da je malo automobila koji mogu parirati njegovoj kilometraži.</p>
<p>Meho nikad nikog ne uzima u usta. Priča uglavnom o sebi i svom životu. Uvijek je radio i imao svoj dinar koji je znao cijeniti i čuvati. Bio je i irget i majstor i poslovođa. Oženio se i djecu izrodio i podigao. Jedan sin mu je poginuo, a drugi ranjen.</p>
<p>Kad u džamiji metnemo sergiju, kroz šalu mi dobaci: “Nisam razumio za šta se sakuplja, ali halal bilo za šta god je.” Jednom mi veli kako ga petkom kući priupitaju o čemu je hodža vazio na hutbi, a on samo odmahne rukom, išareteći da ne zna jer ne čuje. Od tada mu pišem hutbe.</p>
<p>Usput rečeno, Meho je 1929. godište. Po jednoj varijanti, rođen je u septembru ili oktobru, a, kako sam kaže, vrlo moguće bilo bi i da je rođen u junu. Prostom računicom dođe se do podatka da ovaj insan pred sobom goni 89. godinu života. “Još dvaestak, i dosta!”, šalimo se.</p>
<p>Opričao mi je puno puta Drugi svjetski rat, koga živo pamti. Kazivao mi je o nekadašnjem Prozoru, običajima i ljudima, zabrani nošenja feredže…</p>
<p>Veli, drugačije je bilo iza ovog i onog rata. Onda je svijet bio mahom nepismen, ali se više radilo. Narod je sijao, kosio sijeno i hajvan držao. Krava je bila život. Bilo je i teških godina. Sjeća se kako je njegova čeljad cijelu jednu godinu živjela od makarona na ulju. Nije se imalo ni za maslo. Živjelo se skučeno i u tijesnom, ali je svakom bilo komotnije nego danas.</p>
<p>“Nikad se nije manje radilo, a bolje živjelo, poslušaj ti šta ti Meho kaže!”</p>
<p>Čude ga današnji ljudi, posebno omladina, koja bi sve na gotovo i sve preko noći. Ne ide to tako. Treba malo i poskočiti i treba dinar fino rasporediti.</p>
<p>Znajući da će me razumjeti jedino ako mu se dobro unesem u lice i budem glasniji, kažem mu da se danas nešto čudno uvuklo među svijet pa niko nikog ne može smisliti.</p>
<p>Kaže, vazda je to bilo tako. Ljudi su zavidjeli i bili ljubomorni na druge, ali ljudi su prije bili veseliji. Znalo se za šalu, pjevalo se i akšamlučilo. Znalo se desiti da neko u po noći zapjeva sokakom, a da to nikome ne zasmeta. Danas su ljudi nekako utučeni. I kad se pije, ne pije se skupa, nego svako u nekom svom budžaku.</p>
<p>“I čitati! Treba stalno čitati. Ja svaki dan čitam i, da ti pravo kažem, malo šta mi u ovim godinama ostane u glavi, ali nema veze. Unučadima stalno govorim da čitaju. Hvala Bogu, dobro im ide škola, a škola ne da pod put. Roditelji danas slabo vode računa o djeci. Djetetu se mora posvetiti pažnja. Djeca su čudo. Sve pamte. Eto, ja svojoj unuci obećam dati marku, pa nekad smetnem. Ona to pamti. Jesi li šta obećao, moraš to ispuniti”, priča mi Meho dok se polahko selamimo.</p>
<p>Gledam za njim dok odlazi niz čaršiju i mislim kako je divno razgovarati s ovakvim ljudima, makar im i ne bili u prilici kazati ili priupitati sve što bismo željeli. Opet se sjetim tetke. Isti je to kalup jedne fine i neiskvarene generacije koja je svašta predeverala i preko glave prometnula.</p>
<p>Sutradan na džumi sergija za mladića koji je teško stradao u saobraćajnoj nesreći. Svijet se, po običaju, u ovakvim prilikama lijepo odazove. Odazvao se i moj Meho. Znam, rekao bi da nije čuo za koga se skuplja, ali halal bilo.</p>
<p>Preduhitrim ga pa mu doviknem:</p>
<p>“Valjalo bi ti da nosiš slušni aparat. Bolje bi čuo!?”</p>
<p>“Neka, ne treba!”, veli on meni, “Bog zna, da sam dosad čuo, već bih pod zemljom bio. Ovako sam rahatniji.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
ALMIRA HADŽOVIĆ-DŽUVO PRIJAVLJENA ZA UNIŠTAVANJE DOKUMENTACIJESljedeći članak
Zbog čega nam je važniji požar u Splitu od onog u Ljubinju
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.