Ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu... – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo
, zvanično definiranoj prije osam decenija u Beogradu, itekako pogoduje antiislamsko raspoloženje u svjetskim radikalnim krugovima i ultradesničarskim političkim centrima moći. Osim toga, anatemiziranje žrtve umjesto zločinca, koje je bez imalo zadrške proklamirao desničarski australijski senator Fraser Anning, samo je ilustracija satanske sprege zločinačkih grupa s političkim moćnicima. A to ni na Balkanu ni u svijetu nije ništa novo. Problem je, međutim, što se međunarodna javnost, pa ni zvanične demokratske politike nikada nisu dovoljno snažno suprotstavile nasilju i mržnji usmjerenim prema nekom drugom, naprimjer, prema muslimanima.</p>
<p>Islamofobija je na mikroplanu, ovom balkanskom, stara stoljećima, ali bi se moglo reći da je svoj puni oblik, strategiju i definirane ciljeve dobila početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Četništvo je kao pojam korišten još u 19. stoljeću, četničke jedinice učestvovale su u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, ali tek u četničkom manifestu <em>Homogena Srbija</em>, nastalom 1941. godine, ono dobija svoju zločinačku programsku platformu. U ovom dokumentu banjolučki advokat Stevan Moljević najavljuje da osnovni cilj četničkog pokreta (koji djeluje pod zvaničnim imenom Jugoslavenska vojska u otadžbini), a to je stvaranje velike Srbije, može biti postignut samo etničkim čišćenjem teritorija Srbije, Bosne, Kosova, sjeverne Albanije i dijelova Hrvatske od “nenacionalnih” elemenata. Tada je to značilo istrebljenje i protjerivanje muslimana i katolika. Najveću cijenu platili su muslimani – Bošnjaci Sandžaka, gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine.</p>
<p>Program istrebljenja Bošnjaka, predviđen <em>Homogenom Srbijom</em>, intenzivno su u od 1941. do 1943. godine provodili četnički odredi Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, Koste Pećanca i drugi. Zločini su kulminirali u februaru 1943. godine, kada su koljači u samo četiri općine: Bijelom Polju, Priboju, Čajniču i Foči, prema Đurišićevom izvještaju upućenom Draži Mihailoviću, likvidirali gotovo deset hiljada civila, od čega više od dvije hiljade djece.</p>
<p>O četničkim zločinima tokom komunističke Jugoslavije u široj javnosti znalo se ponešto, a mlađi naraštaji pravu su istinu mogli saznati samo od onih koji su preživjeli te stravične događaje. U obrazovnom sistemu ova je tema tretirana sporadično i dozirano, pod izgovorom da se o tome ne treba mnogo govoriti jer bi se tako samo raspirivala mržnja i ugrozilo “bratstvo i jedinstvo”. Da je “taktika” bila pogrešna i neefikasna, mogli smo se uvjeriti devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su na sličan način četnički zločini nad bošnjačkim civilima ponovljeni na osnovu iste ideologije i po identičnom obrascu.</p>
<p><strong>POLITIKA “IZRAŽAVANJA ZABRINUTOSTI”</strong></p>
<p>Da zločinačka ideologija <em>Homogene Srbije</em>, koju je moguće ostvariti samo istrebljenjem nesrba, postoji i danas, pokazuju brojni primjeri. Možda su malo drugačije koncipirani nego oni Moljevićevi, ali živi su i vrlo agresivni. Na ulicama Banje Luke prodaju se odjevni predmeti s likovima Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Draže Mihailovića, čime se eksplicitno zločini nad nesrpskim stanovništvom devedesetih dovode u vezu s Moljevićevim zločinačkim manifestom. Milorad Dodik odlikuje ratne zločince i po njima naziva škole i studentske domove, a potpredsjednica Skupštine Srbije otvoreno se izruguje žrtvama genocida, počinjenog u ime te iste ideologije. A prije samo nekoliko dana u Srebrenici, mjestu najvećeg stradanja muslimana Evrope, sljedbenici i pobornici zločina promoviraju knjigu Dušana Pavlovića, paradoksalnog naslova <em>Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju</em>, koja negira genocid nad Bošnjacima zaštićene zone. Ako znamo da su u Srbiji partizani i četnici kao protagonisti historije potpuno izjednačeni, ništa od toga nas ne može ni začuditi.</p>
<p>Ono što se u civiliziranom i demokratskom svijetu s pravom izjednačava s činjenjem zločina jeste njegovo prikrivanje i negiranje. Na Balkanu je to, međutim, i dalje poželjno i popularno. Politika koja i danas otvoreno odobrava i podržava zločin i zločince nije kažnjena. Međunarodna zajednica ponaša se autistično i najčešće samo “izražava zabrinutost”.</p>
<p>Zato ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu… – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Taj je aparat danas bliže ulasku u Evropsku uniju nego Bosna i Hercegovina, koja je politikom zločina osakaćena i unazađena. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
