Kako vrijeme prolazi i kako se više detalja saznaje, čovjek sve više sagledava i shvata čudo tog događaja – jer kome ćete racionalno razmišljajući dati veće šanse za uspjeh: do zuba naoružanim teroristima s tenkovima i zračnim snagama ili golorukom narodu

Piše: Bojan BUDIMAC

“15. juli jedan je od najvećih epskih otpora u našoj historiji. Te je noći naš narod – žene, muškarci, mladi i stari – svojom voljom preuzeo budućnost države u svoje ruke. 15. juli bio je i prekretnica u smislu razbijanja tutorskih lanaca s narodne volje. (…) Put Turske ka demokratiji počeo je 1950. godine, nažalost, više puta su ga prekidale opetovane intervencije svakih deset godina. Volja koja je potekla iz glasačkih kutija nikad se u potpunosti nije odrazila na administraciju zemlje. Institucije tutorstva osnovane Ustavom iz 1961. godine postale su rival volje nacije, koristeći ovlasti koje nisu dobile od nacije. (…) 15. juli prekretnica je u ovom historijskom procesu. 15. juli je dan uspostavljanja istinskog nacionalnog suvereniteta u Turskoj.”

Ovo su navodi iz nedavnog intervjua koji je predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan dao Burhanettinu Duranu za magazin Kriter. Epiku i značaj 15. jula teško je pretočiti u riječi, makar koliko one (riječi) kazuju činjenice. Veličanstvenost onoga šta se desilo te noći prije četiri godine ne blijedi protokom vremena. Rekao bih čak naprotiv. Kako vrijeme prolazi i kako se više detalja saznaje, čovjek sve više sagledava i shvata čudo tog događaja – jer kome ćete racionalno razmišljajući dati veće šanse za uspjeh: do zuba naoružanim teroristima, s tenkovima i zračnim snagama ili golorukom narodu?

Rečenica koju sam napisao prošle godine povodom trogodišnjice: “Koliko je to bio kompleksan događaj, pokazuje činjenica da još uvijek, i nakon tri godine, u javnu sferu dolaze vizualni materijali koji nisu viđeni prije i detalji koji nisu bili poznati” i dalje stoji. To je i logično. Živimo u doba kada skoro svako posjeduje pametni telefon, pa događaj koji uključuje milione ljudi znači milione video i/ili fotografskih zapisa.

Nažalost, i neke druge stvari su iste – hinjeno nerazumijevanje veličanstvenosti odbrane demokratije i suvereniteta od strane Zapada. Sve je jasnije da taj dio svijeta ima vrlo selektivan i miopički pogled na demokratiju i snagu narodne volje, koji ovisi isključivo o njegovim interesima i nema nikakve veze s pompeznim pozivanjem na “vrijednosti”. Da ima, ovaj datum bio bi međunarodno obilježavan i slavljen.

Pokušaj puča nije u potpunosti dobio sudski epilog. Iako je većina sudskih procesa završena, neki od ključnih još traju. Grubi pregled pravosudnih akcija sljedeći je –ukupno pokrenutih sudskih procesa jeste 289, od toga je 275 završeno. Presuđenih teških doživotnih robija 1.315, a doživotnih 1.217. Ukupno je osuđeno 4.120 lica, a oslobođeno njih 2.692. Glavni ili “krovni” proces gülenističkim oficirima i gülenistima koji su bili infiltrirani u glavnu komandu završen je za dvije godine. U tom su se procesu na optuženičkoj klupi našle 224 osobe. Četrnaest njih dobilo je ukupno 141 doživotnu robiju. Za zločine počinjene na mostu preko Bosfora, sada zvanom Most šehida 15. jula, od 1.351 uhapšene osobe, procesuirane su njih 143. Za 72 lica presuđena je teška doživotna robija.

Jedan od ključnih još nezavršenih procesa jeste “Akıncı proces”, nazvan po zračnoj bazi blizu Ankare iz koje se komandiralo pučem i iz koje su polijetali avioni koji su bombardirali sopstveni narod i državne institucije. U tom je procesu 475 osumnjičenih, od kojih su najvažniji tzv. civilni imami FETÖ-a Kemal Batmaz, Nurettin Oruç i Harun Biniş. Upravo za taj proces Turska je uručila SAD-u sedam zahtjeva za izručenje Fethullaha Gülena. Nepotrebno je reći da glede tih zahtjeva američko pravosuđe izigrava (ikonička) tri majmuna.

Ukupno u preostalih još trajućih četrnaest sudskih procesa procesuiraju se 1.974 osumnjičene osobe. Od toga je 605 uhapšenih, a 1.369 ih se brani sa slobode.

Kada se sjetim histerije kojom su strani i pro-FETÖ mediji, stručnjaci opće prakse i političari unaprijed proglašavali hapšenja i procese nefer revanšizmom i kada pogledam ove brojeve, koji ih uveliko demantiraju, pomislim ono što sam više puta napisao, a to je da je borba protiv terorističke organizacije FETÖ vrlo pažljivo odmjerena. Uzmimo, naprimjer, događaje na Mostu šehida 15. jula, na mjestu na kojem su FETÖ oficiri tretirali građane kao glinene golubove naredbama pitomcima vojne škole da pucaju na njih, mjestu na kojem je palo 34 šehida i ranjeno 318 gazija, što je dokumentirano nebrojenim snimcima pametnih telefona, fotoaparata i kamera. Broj suđenih (i presuđenih) minoran je u odnosu na to šta se ondje dešavalo. Oktobra prošle godine, nakon tog suđenja, šef istanbulske policije u vrijeme puča Mustafa Çalışkan rekao je: “U vezi s mostom, vrlo ću otvoreno kazati. Poštujemo odluku suda, ali ja sam bio svjedok tih događaja, svojim sam očima vidio da ondje nijedan vojnik nije bio nedužan.”

Još ima bijelih mrlja glede 15. jula. Jednu je na početku u spomenutom intervjuu dotakao predsjednik Erdoğan. “Naravno, postoji i vrlo ozbiljna enigma. Iako su prošle četiri godine, postoje pitanja koja nisu razjašnjena. Čelnik Republikanske narodne partije (CHP) sada bi trebao raspršiti oblake sumnje glede noći 15. jula. Najprije mora objasniti s kim je razgovarao i kakve je pregovore imao. Trebalo bi razjasniti postoji li veza između FETÖ žargona koji je koristio nakon 15. jula i onoga što se dogodilo te noći”, rekao je Erdoğan. “FETÖ žargon” odnosi se na bedastoće o “kontroliranom puču” koje je lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu valjao uporedo s teroristom iz Pennsylvanije Gülenom. S obzirom na veliko (generalno) preklapanje narativa o vrlo različitim temama između CHP-a i FETÖ-a, te svjedočenjima o savezništvu koja su došla od samih članova CHP-a (u međuvremenu izbačenih), to će biti jedno vrlo sporo, teško i osjetljivo rasvjetljavanje.

Prošle godine obilježavanje 15. jula delegirano je Direktoratu za komunikacije pod “dirigentskom palicom” njenog direktora Fahrettina Altuna. Ove godine direktorat priprema 2.236 programa u koje će se uključiti 1.609 državnih i javnih institucija, 521 sveučilište i 132 nevladine organizacije. U inostranstvu će srodne institucije provoditi 752 aktivnosti. Zbog pandemije Covid-19, ovi događaji više će se oslanjati na tehnologiju nego na masovno okupljanje, ali duh 15. jula bit će svakako sačuvan.