Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometara od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem o rudniku zna sve

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Cijeli Banovići žive za rudnik i žive od rudnika. Skoro na svakom koraku u ovom gradu i oko grada putnika nešto podsjeća na rudnik. Na samom ulazu u grad, ondje gdje vidite mnogo kamiona parkiranih pored ceste, tu je separacija. Ugalj iz rudnika, iz jame i s površinskih kopova dolazi vozom na separaciju, odakle se transportira dalje širom Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u koje se ugalj iz Banovića izvozi. Voz svako malo prolazi kroz grad dovozeći vagone uglja. Ulazom u grad dominira upravna zgrada Rudnika mrkog uglja “Banovići”, a preko puta nje je rudnički muzej, u kojem je i turistička atrakcija voz ćiro. Dok je bilo turista u Bosni i Hercegovini, ćiro ih je vozio u obilazak okoline Banovića, ali sad kako turista stranih nema zbog pandemije novog virusa korona, ni za ćiru nema posla. Ćiro odmara. Ali rudari RMU “Banovići” ne odmaraju. U tri smjene, njih oko 3.000, svakodnevno iskopavaju ugalj na dva površinska kopa PK Turija i PK Gljivice, te u jami Omazići.

Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometra od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem Demirović o rudniku zna sve.

Naš obilazak započinje kod zgrade gdje mašinci popravljaju teške mašine koje rade na kopu. Objašnjava Ekrem da za njih uvijek ima posla, ima dotrajalih mašina koje trebaju biti zamijenjene novim, ali dok nove ne stignu, valja osposobiti stare da služe svrsi. Uvjeti rada za mašine su teški, ljeti je dosta prašine pa se mašine zbog toga kvare, poslovi su teški, normalno je da se dešavaju kvarovi. Baš u trenutku kada smo dolazili do rampe za utovar uglja u vagone na utovarivaču je pukla guma.

Dok čeka da mehaničari dođu da poprave gumu, Ekrem nam objašnjava da kamioni ovdje dovoze ugalj koji zatim ide u drobilicu koja ga sitni na komade od oko 300 milimetara, zatim se taj isitnjeni ugalj tovari u vagone i šalje na separaciju. Priča nam kako su im stigle nove drobilice za ugalj, ali još nisu montirane.

Površinska eksploatacija uglja, objašnjava nam Ekrem dok stojimo iznad kopa dubokog sto metara, profitabilnija je od podzemne eksploatacije. Jamska eksploatacija usko je grlo rudnika, jer ako se nešto desi, jama se mora zatvoriti i zaustavlja se proizvodnja. Na površinskom kopu nije tako, ako se nešto pokvari, doveze se druga mašina i nastavi raditi. Ako se ne može raditi na jednom kopu, mašine se prebace na drugi i nastave raditi. Nema stajanja. “Evo, uskoro ćemo izmjestiti široko čelo u jami Omazići i morat ćemo zaustaviti proizvodnju na neko vrijeme”, kaže Demirović.

Ugalj se u Banovićima na površinskom kopu iskopava od 1947. godine i do sada je iz Banovića otpremljeno 85 miliona tona uglja. Ranije se ugalj iskopavao s gornjih etaža, ali sada se ide sve dublje i dublje, iskopava se s nižih etaža. Najniža tačka iz koje se ugalj iskopava jeste na 100 metara dubine.

Ekrem nam objašnjava da trenutno na otkrivanju uglja rade tri bagera, jedan radi na kopanju i utovaru uglja, a drugi na ispumpavanju vode i utovaru uglja. Riječ je o ogromnim električnim bagerima. Zato je mjesečna faktura za struju u RMU “Banovići” pola miliona maraka.

Za svaku godinu pojedinačno planira se koliko otkrivke, zemlje, treba otkopati kako bi se došlo do uglja. Na pitanje kako znaju gdje kopati da bi pronašli ugalj, Ekrem odgovara da imaju istražne bušotine i geološke karte na osnovu kojih znaju tačno na kojem mjestu i na kojoj dubini se nalazi ugalj. Ukupne rezerve uglja u rudniku “Banovići” dovoljne su za eksploataciju u narednih 75 godina. “Imamo ondje preko onog brda jedno ležište uglja procijenjeno na 33 miliona tona”, kaže Ekrem pokazujući prstom na mjesta koja čine banovićki rudarski bazen.

Gledajući autobus koji dolazi pokupiti radnike iz prve smjene, Ekrem kaže: “Ovi ljudi su…” Nije završio rečenicu. Nedostajala mu je riječ kojom bi iskazao svoje poštovanje i divljenje ovim vrijednim ljudima.

Jedan od njih jeste i Galib Borovačkić, vozač dampera, grdosije od kamiona čije proporcije ne možete spoznati dok pored njega ne vidite putnički automobil, koji tada izgleda kao dječija igračka. Kada iz kabine dampera gledate na svijet, sve izgleda sićušno, haman pa neprimjetno.

“Milina je ovo voziti, ja ga 20 godina vozim. Imam još jednu godinu do penzije. Počeo sam raditi u rudniku 1986. godine, odmah poslije srednje škole jer sam bio stipendista rudnika. Prvo sam radio 16 godina kao varilac u rudniku. Posljednjih 20 radim kao vozač. Zadovoljan sam. Opet bih ovo radio. Troje djece od ovoga sam othranio, dvoje unučadi. Ništa mi više ne treba”, kaže Galib.

Ekrem nam objašnjava da u rezervoar dampera stane 2.000 litara goriva, što ovaj kamion potroši za 24 sata, jer oni se skoro nikada ne gase. Rudnik svakog mjeseca potroši 1,5 miliona maraka nafte. Dobra vijest za njih jeste da naftu plaćaju po 0,89 KM po litru, jer kupuju na berzi i ne plaćaju putarinu, što je vrlo bitno jer je cijena nafte vrlo važna stavka u otkrivci. Damper odjednom povuče 136 tona uglja.

Na površinskom kopu, na mjestima gdje se odlaže jalovina, stalno dolaze ljudi kombijima, motokultivatorima i prebiraju jalovinu tražeći komade uglja, izlažući sebe opasnosti, a i zaposlene na površinskom kopu jer uvijek postoji mogućnost da kamion ili bager nekog udari. Podsjetimo, prije nekoliko godina čovjek je poginuo u Živinicama neovlašteno ulazeći na površinski kop kada se na njega zemlja odronila. Policija, kažu, na kopu ne reagira jer smatra da je to unutrašnji problem rudnika.

Iako RMU “Banovići” ima ugovor s zaštitarskom agencijom zbog ogromne površine kopa, ne mogu spriječiti neovlaštene ulaske, ali srećom, riješili su problem krađe uglja. Toga više nema.

Na kraju, Ekrem nam objašnjava da ugalj iz Banovića najvećim dijelom završava u domaćim termoelektranama, velikim firmama, a nešto malo izvoze u Srbiju. Uglja iz Banovića nema u Sarajevu jer RMU “Banovići” nema ugovor ni s jednom kompanijom iz Sarajeva o prodaji uglja. Ugalj koji se u Sarajevu prodaje kao banovićki zapravo je onaj iz Miljevine. Iako je dokazano da banovićki ugalj ima veću kaloričnu vrijednost od onog iz Miljevine, inspekcije baš nemaju interesa da zabrane prodaju uglja iz Miljevine pod banovićki. Ako su vam u Sarajevu prodali banovićki ugalj, trebate znati da su vas prevarili.