Nelson se u svojoj 87. godini oglasio sedamdesetim mu albumom u karijeri, nježnog naslova First Rose of Springs. Oglasili su se i prvoborci punka i novog vala, prvo Paul Weller s pločom koja nosi jednostavan naslov On Sunset, te neumorna Chrissie Hynde s novom inkarnacijom njenog novovalnog sastava “The Pretenders”, snimivši s njima jedanaesti studijski album Hate For Love

Nije odveć spomenuti ni to da se radilo na potezu između Austina, grada u kojem se rađao i rađa ponajbolji neovisni američki rock, i tvrđave country glazbe Nashvillea. Tako posložen taj rastresiti materijal pun je melankolije tako svojstvene tom “kosmičnom kauboju”. A u ovim teškim danima taj smireni, pomalo umorni glas kao da ispunjava naše sobe nečim što nam tako nedostaje – iskrenim osjećanjima, sjećanjima na bolje dane, kada sreća nije bila tako rijedak gost kao u burnim vremenima koja sad prolazimo.

Već u otvarajućoj naslovnoj pjesmi naš junak, zajedno sa svojom starom gitarom i onim dugim pletenicama, veze prekrasnu ljubavnu odu o odlasku voljene. Dvije pjesme, Blue Star i Love Just Laughed, kao da su tu samo da pokažu da “stara kajla” još ima ideja za dobre, nove pjesme. Onda se redaju radovi Our Song, koju je za njega skladao još jedan “mlađi odmetnik” Chris Stapleton. Tu su i pjesme prvaka country glazbe Billyja Joea Shavera i Petea Gravesa, da bi se šaranje boljom prošlošću i sadašnjošću country glazbe završilo sa – gle malog čuda – prepjevom poznate pjesme Hier Encore legende francuske šansone Charlesa Aznavoura iz dalekih šezdesetih, a koja sada nosi engleski naziv Yesterday When I Was, prekrasnom sjetnom posvetom dostojanstvenom starenju. A Aznavour, znamo ga, bio je još jedan od onih koji su u dubokoj starosti, sve do smrti, s uspjehom nastupali i u francuskim zemljama, a i šire. I ovo je jedna od onih ploča koje su mnoge od ovdašnjih teoretika popularne kulture natjerali na refleksije o tomu kako se i u poznim godinama da biti svjež i inovativan.

Sad da se vratimo na neke od “mlađih” snaga. Da usput napomenemo da neka od malih mjesečnih zakašnjenja u recenziranju postoje ne zato što nismo u tijeku stvari nego što se baš ove ploče o kojima pišemo (a to se odnosi i na CD, deluxe CD, LP-ije i ostale formate, naravno i one digitalne, koje izbjegavamo) u ono malo prodavnica rasprodaju brzinom munje, pa ih onda nalazimo na top listama pored mlađih, poput Dua Lipe, Lady Gage ili Taylor Swift i sličnih instant pop zvijezda.

MAJSTOR PAUL WELLER

Oglasili su se i prvoborci punka i novog vala, prvo Paul Weller s pločom koja nosi jednostavan naslov On Sunset, te neumorna Chrissie Hynde s novom inkarnacijom njenog novovalnog sastava “The Pretenders”, snimivši s njima jedanaesti studijski album Hate For Love.
Weller, kojeg posljednjih godina pomno pratim, nakon što je bio pionirom mods-pokreta sa svojim trijom “The Jam” i nakon avanture sa soul orijentiranim “Style Council”, krenuo je u solističku karijeru u kojoj se pokazao i kao krajnje kreativan stvaralac, ali isto tako i ličnost koja nikada nije pristajala zadovoljiti se već postojećim, nego je svakim svojim novim korakom pokazivao želju za daljnjim stilizacijama i istraživanjima novih prostora. Ne slučajno, u bookletu ploče On Sunset Paul Weller slika se pored svog Pontiaca koji nosi registraciju Kalifornije. Naime, cijela ploča kao da pokušava sažeti sve one utjecaje koje je porodila američka Zapadna obala – od sunčanih melodija “Beach Boysa” do soula i psihodeličnog rocka, te jazza koji se ondje rađao. Plus tomu, dodane su i mirođije iz njegovog stilski širokog i raspršenog kataloga utjecaja, tako da ova ploča može zadovoljiti svakoga, i ako se traže pjesme prepune ljetnog optimizma, ali i introspektivna poniranja u vlastitu dušu.
Weller je svugdje majstor. On, recimo, s lakoćom odaje počast nedavno preminulom soul-folk heroju iz pozadine Billu Withersu, ili višeglasnom pjevanju genijalnih “Beach Boysa”, ali se isto tako i zna pokloniti sredinskom pop-rocku ili pak odlučiti za eksperimentalnije pasaže s kompleksnim duhačima i gudačima, te se vratiti i korijenima jednostavnog, energičnog punkoidnog rocka, kakav je zastupao na pločama s bazičnom mu grupom “The Jam”.

Okružen sjajnim glazbenicima, Paul Weller u sjajnoj je formi – i autorskoj i izvođačkoj. Ovdje i kao pjevač i multiinstrumentalista, on i dalje pokazuje da nije stvaralac od tek pokojeg uzleta, nego respektabilan autor / interpret koji sa svakim novim projektom preispituje temeljne odrednice svoje poetike. Nije stoga čudo da se broj iz kolovoza odličnog magazina Mojo odlučio staviti ga na naslovnicu i uraditi s njim dugi, analitičan intervju, plus što su se na dokumentarnoj koncertnoj kompilaciji koju dobijete uz njega odlučili staviti live verziju pjesme Brushed, koju poznajemo kao dio albuma Heavy Soul iz 1997. godine. Favoriti, osim naslovne, tu su i Rockets, potom Old Faith, pa More i još neke.

LJUTA ROKERKA CHRISSIE HYNDE

Napokon se oglasila i negdanja nam kolegica, a potom ljuta rokerka Chrissie Hynde, koja je sa svojim “The Pretendersima” krčila putove novovalnog rocka u Engleskoj i šire, i to u formatu klasičnog rock kvarteta s dvije gitare. Nakon što je od originalne postave ostao tek bubnjar Martin Chambers (ostala dvojica, James Honeyman-Scott i Pete Farndon potonuli su u paklu droge), Chrissie Hynde okružuje se s još dvojicom novih članova, a da bi oživjela duh onog energičnog novovalnog rocka, koji je uz to pelcovan činjenicom da ga stvara, izvodi i piše netko tko može biti istodobno i ranjiv i zaljubljen. Tako dobivamo pola sata vrhunskog rocka, a ne treba zaboraviti da nam je nedavno isporučila na vidjelo ploču Valve Bone, na kojoj je s velikim uspjehom očijukala s jazzy utjecajima. Pa opet obrat, povratak čvrstim korijenima bazičnog rocka s visokim energetskim nabojem, ali i s nekoliko balada u kojima blistaju njena ženska ranjivost i nježnost, uz kompetentne suradnike, radeći mahom u kvartetu s prštećim gitarama, oni će tek u nekoliko pjesama ubaciti i neki klavijaturni tepih ili pak ženski gudački kvartet. Plus neumorna usna harmonika, koja će u više pjesama podebljati bazičnu rock instrumentaciju. I, naravno, njen glas; čini se da je u boljoj formi nego ikada, sada kada je već u sedamdesetim godinama. A tomu znaju dodati i povremene reggae utjecaje kakvi nisu bili tako rijetki u vremenima kada se punk i novi val formirao. Biramo pjesme uz naslovnu i The Buzz na tragu starih “The Pretendersa”, potom završnu Crying In Public s gudačkim premazima, te poletnu I Didn't Know When To Stop s razarajućom ritam sekcijom i usnom harmonikom, kao i prekrasnu baladu You Can't Hurt A Fool. Još jedno od prijatnih iznenađenja od onih koji su nekada bili pioniri, ali im to nije dovoljno pa se iznova pojavljuju s radovima koji se moraju respektirati.