Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju
 zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ljudi mi pogledima dadoše do znanja da se trebam ponašati kao i oni. Nisam mogao prestati sa smijehom. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio.</p>
<p>Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju.</p>
<p>Došao je red i na mene. Sudija me pitao imam li nekih razloga zbog kojih bih mogao biti nepodoban za suđenje koje se pripremalo. “No, your honour!”, odgovorih. I dok sam stajao usred sudnice okružen advokatima i ostalim osobljem, ponovo prasnuh u smijeh prisjetivši se “vaterpolo” utakmice Unis – Vitez, letećih komada betona i promašenog jedanaesterca. Sudija me pogleda ozbiljno, a advokat koji je sjedio pokraj velikog stola nešto došapnu svom kolegi koji je potom dao znak sudiji.</p>
<p>“Dissmised!”, reče sudija, i pokaza prstom prema vratima.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sve više crnila na ružičastoj slici HrvatskeSljedeći članak
Ne pita retor kad pita
