Ono što je zajedničko i Srbima i Hrvatima, te se čini njihovim zajedničkim nepopravljivim doprinosom satanizaciji Bošnjaka muslimana, jeste mitska teza da su svako od njih, za sebe, u različitim historijskim periodima, uključivši i ovaj posljednji, jedina brana od muslimanske prijetnje iz Bosne i Hercegovine. Optužbe za islamizaciju i pokušaj stvaranja “muslimanske državice usred Evrope” nisu benigne, bez obzira na svu stupidnost hrvatsko-srpskih mitskih konstrukcija. Naime, od 1993. godine naovamo uporedno traju unutarnje sabotaže i subverzivni napadi od samih Bošnjaka – instrumentaliziranih ne bi li iz same bošnjačke utrobe legalizirali srpsko-hrvatske mitove. I to mimo srpske regrutacije raznih Bazdulja, koji Bošnjacima dođu kao neka vrsta Đurađi, potrošnih medijskih vazala srpske politike
, bio je vazal sultana Mehmeda Fatiha. Svoju je odanost potvrdio slanjem 1.500 srpskih vojnika pod zidine Konstantinopola, kao pomoćne odrede osmanskoj vojsci. I ne samo to, Đurađ je poslao srpske rudare da kopaju tunele ispod bizantijskih fortifikacija. Mogli bismo slobodno reći da su upravo Srbi potkopali Bizant, pa je nejasno zašto se danas bune. Vraćanje statusa džamije Aja Sofije trebala je biti i slava srpskog predsjednika Aleksandra Vučića da je imalo čitao činjenice iz historije vlastitog naroda. Ipak je tu džamiju Srbima njihova borba dala, zar ne?</p>
<p>Čitao je Vučić, zasigurno je čitao, ali ignorira, a prema staroj srpskoj navadi, prema potrebi i laže. Povodom hrvatskog obilježavanje legitimne vojne akcije “Oluja” izjavio je: “Za mene je ‘Oluja’ najveće etničko čišćenje da tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Znam u Aziji nekoliko koje su bile veće, u Africi, u Evropi ne znam.”</p>
<p><strong>SRPSKO-HRVATSKI MITOVI </strong></p>
<p>Znamo mi, znaju i presude srpskim vojnicima i paravojnicima koje su izrečene na Haškom sudu. No i prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu i prije Genocida nad Bošnjacima Srbi su provodili etničko čišćenje na vlastitoj teritoriji (i na teritoriji Crne Gore također), tada u sklopu Jugoslavije. Eto, mi ne znamo otkud toliko Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u Turskoj, ali i širom Evrope nakon 1945. godine? Jesu li to bili neki gastarbajteri i avanturisti ili ih je možda tadašnja srpska hegemonistička politika u ruhu komunističke partije očistila s njihovih stoljetnih ognjišta? Prije će biti da Vučić ima neku vrstu problema s matematičkom računicom. Kao sudionik srpske agresije devedesetih, i na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, Vučić logički računa da jedan Srbin vrijedi kao sto muslimana, što proizlazi iz njegove izjave izrečene u Skupštini Srbije 1995. godine: “Vi ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana!” Stoga, nas i ne čudi da Vučić ne umije zbrajati i oduzimati. Eto, kada bismo i ignorirali haške presude (što nam naravno ne pada napamet), kada bismo na čas zaboravili i sve one progone, silovanja i masovna ubistva na prostoru današnjeg manjeg entiteta, opet bi Vučić bio posve ukrivu. Naime, broj Hrvata i ostalih građana Republike Hrvatske protjeran s prostora koji je okupiran od srpskih pobunjenika jednak je broju Srba koji su krenuli u egzodus tokom “Oluje”. Da ne zaboravimo i to da ih je na egzodus potakla upravo srpska paravlast, a ne izrečena prijetnja hrvatskih vlasti.</p>
<p>Dok su Srbi, zarad vlastitog mita, u kontinuitetu posvađani s historijom i činjenicama, nas čudi hrvatska potreba da imitiraju Srbe i stvaraju vlastite mitove. Jedan od njih jeste svakako “oslobađanje Bihaća”, kao jedan od povoda za “Oluju”. Iako je višestruko dokazano da to nije i ne može biti tačno, Hrvati već godinama ignoriraju činjenične protuargumente bosanske strane, a svoje su teze masovno koristili i ove godine. Svjesni su činjenica, prate ih, itekako prate, ali svejedno ignoriraju jer stvaraju mitski narativ baš poput Srba. Dok je vrijeme, zaradi sebe i vlastitog nacionalnog zdravlja, bilo bi dobro da odustanu. Jer, prisiljavaju Bošnjake da uzvraćaju vrlo neugodnim činjenicama, poput one da su upravo oni odbranili “hrvatsku Atenu”. Od 4 posto popisanih tadašnjih Muslimana tog grada, u odbrani Dubrovnika ukupni broj branitelja čini 40 posto muslimana. Njihova imena postoje, kao što postoje i priče da su neki Dubrovčani zakopavali oružje pred presudne bitke uvjereni da će tenkovi srpsko-crnogorske četničke armade provaliti na Stradun, a da su upravo Bošnjaci bili ti koji su zaustavili presudne napade. Dakle, samo da je u ime toga, Hrvati bi trebali odustati od stvaranja mitova poput onoga da su “oslobodili Bihać”. Nekorektni su, nezahvalni su, bezobrazni su.</p>
<p>Ono što je zajedničko i Srbima i Hrvatima, te se čini njihovim zajedničkim nepopravljivim doprinosom satanizaciji Bošnjaka muslimana jeste mitska teza da su svako od njih, za sebe, u različitim historijskim periodima, uključivši i ovaj posljednji, jedina brana od muslimanske prijetnje iz Bosne i Hercegovine. Potpuna stupidnost ove teze sastoji se od činjenice da je muslimana iz svih dijelova islamskog svijeta danas dvadeset puta više širom zapadnog svijeta nego što je muslimana u Bosni i Hercegovini. Štaviše, Evropa bi mogla zaključiti da je upravo srpska politika (a dijelom i hrvatska) “zaslužna” za sve te bošnjačke džemate od Austrije do Skandinavije. Da nije Vučić jednog Srbina cijenio za glave sto muslimana, nikada ne bi oko 700 hiljada Bošnjaka izbjeglo na teritoriju Evropske unije.</p>
<div id=)
HADŽIHASANOVIĆ “BRANI” BOSNU
Međutim, optužbe za islamizaciju i pokušaj stvaranja “muslimanske državice usred Evrope” nisu benigne, bez obzira na svu stupidnost hrvatsko-srpskih mitskih konstrukcija. Naime, od 1993. godine naovamo uporedno traju unutarnje sabotaže i subverzivni napadi od samih Bošnjaka – instrumentaliziranih ne bi li iz same bošnjačke utrobe legalizirali srpsko-hrvatske mitove. Mimo srpske regrutacije raznih Bazdulja, koji Bošnjacima dođu kao neka vrsta Đurađi, potrošnih medijskih vazala srpske politike, imamo i pojave poput nedavne objave knjige Dobrovoljac i prevare u izdanju Izdavačke kuće “Kult B” iz Sarajeva. Iste one kuće čiji je vlasnik Mustafa Kapidžić, visokopozicionirani službenik nekadašnje Službe državne bezbednosti Jugoslavije (UDBA). Koliko nam je poznato, Kapidžić je tridesetak godina u Njemačkoj obavljao obavještajne i druge poslove za ovu zloglasnu organizaciju. Autor prve knjige slične tematike u izdanju Kapidžićeve kuće, pod naslovom Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira, bio je Mustafa Čengić, nekadašnji zamjenik ministra za informiranje u Vladi Jugoslavije. Autor istovjetnog propagandno-političkog pamfleta u Kapidžićevu nizu jeste Hamdija Hadžihasanović, ministar odbrane (1993) u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić. Pršte ovih dana skandalozni naslovi poput “Spriječio sam Aliju da uvede ‘selam’ kao službeni pozdrav Armije”, “Nisam dao da penzionišu Jovu Divjaka”, “Muslimović je islamizirao vojsku”…, zatim naslovi “Rasim Delić je spavao dok je padalo Goražde”, “Dok je vojska gladovala, milioni maraka su u najlon-kesama stizali u Centralu SDA!”…
Hamdija Hadžihasanović legalizira teze o tome da su Bošnjaci htjeli islamsku državu i vojsku
Već viđeno. Knjiga je to koja će nesumnjivo doživjeti sudbinu one Mustafe Čengića i sudbinu svih drugih knjiga koje su pisane kao pamfletistička konstrukcija. Ipak, tek da zabilježimo da smo od ministra iz vremena rata očekivali da pokaže minimum razumijevanja strategije odbrane od oružane agresije i provedbu te strategije, naspram neprijateljske političke i vojne strategije. Ono što piše pokazuje da je bio izvan ključnih pitanja odbrane i da ima površan, suviše ličan pristup opterećen neispunjenom ambicijom, licemjerjem i lažima. Da je bio ozbiljan ministar, bio bi egzaktan i u interpretaciji događaja. Kao tadašnji kadar SDP-a, trebao je uočiti kako Alija Izetbegović nije “sektašio” već je ukazivao povjerenje i onima koji su ideološki bili drugačiji. Hamdijino pisanje indikator je u kojoj je mjeri bolesna sredina (brlog) u kojoj se kreće pa je ustvari jako dobar odraz onoga što se i dalje proizvodi u tom brlogu. Primjer njegovih laži ipak može koristiti za objašnjenje opravdanosti doktrinarnog stava da od civila niko osim civilnog vrhovnog komandanta ne može odlučivati o oružanoj borbi. Zamislimo samo šta bi od Bošnjaka bilo da su takvi bili nadležni za borbenu upotrebu Armije RBiH. Jer kada Hadžihasanović piše o Armiji RBiH, pokazuje da ništa ne zna o njoj osim onoga što je o njoj propagirao ratni zločinac Karadžić – da je islamska vojska. Isto to uz SDP “ministra” i dalje propagiraju Karadžićevi sljedbenici. “Ministar” je očito i u krizi identiteta jer se nikako nema snage identificirati s vrijednostima i autoritetima odbrane Bosne i Hercegovine pa naginje na Karadžićev ideološki identitet.
Mustafa Čengić, autor pamfleta “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira”
Bez obzira na to što ova knjiga neće imati utjecaj na istinu o karakteru borbe branitelja Bosne i Hercegovine, trebali bismo ovakve uratke ocijeniti opasnim upravo zato što srpska i hrvatska politika preko njih mogu legalizirati teze da su Bošnjaci i njihovo vojno i političko vodstvo htjeli islamsku državu i vojsku te da su se Srbi i Hrvati morali boriti protiv te opasnosti, iz čega se želi proizvesti da su Bošnjaci krivi za “građanski rat”, a da agresije nije ni bilo. Tu srpsko-hrvatsku strategiju prati rehabilitacija zločinaca. Zato se i konstruiraju mitovi, zato treba s raznom domaćom Đurađi dobro pripaziti.
