komunističkim vlastima. Plan je službeno odbačen kao nekompatibilan s komunističkom ideologijom. Međutim, Čubrilović je, uprkos tome, primljen u KPJ, ali je spis Isterivanje Arnauta “izbrisan” iz njegove službene biografije.

No, međunarodna javnost doznala je za spis prvi put šezdesetih godina, kada je do njega došao Enver Hodža, tadašnji komunistički vođa Albanije, i počeo o njemu javno govoriti. Dok je jugoslavenska javnost za Isterivanje Arnauta prvi put čula kada su neki njegovi dijelovi u januaru 1988. godine objavljeni u beogradskom listu Borba, a nešto kasnije i u zagrebačkom časopisu Start. Tada je izazvao skandal jer je njime načeta reputacija ne samo uglednog historičara nego i nobelovca Ive Andrića, koji je tridesetih podržavao Čubrilovićeve planove. Iako se ovaj plan poglavito i svojim nazivom odnosio na Albance, mnogi su mišljenja da se on uporedo primjenjivao i prema sandžačkim Bošnjacima. On naročito dobija svoj značaj na prostoru Sandžaka poslije nezavisnosti Kosova, kada srpska država više nije imala funkcije sile na ovoj teritoriji.

U ovom memorandumu Čubrilović detaljno razrađuje oblike specijalnog rata i državnog pritiska na nesrpsko stanovništvo kako bi se podstaklo njihovo iseljavanje. Čubrilović tvrdi da je prvi uvjet stvaranje psihoze. Radi toga je potrebno, tvrdi autor ovog memoranduma, što prije naći agitatore koji će agitirati za iseljavanje. “Dobro je poznato da su muslimanske mase generalno podložne uticajima, naročito vjerskim, da su lakovjerni, pa čak i fanatični. Stoga, treba pridobiti njihovo sveštenstvo i ljude od uticaja, bilo novcem ili strahom” (Izvod iz Memoranduma).

Drugo sredstvo jeste pritisak državnog aparata. U tom cilju, Čubrilović predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma… Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

Pored državnog pritiska, Vasa Čubrilović napominje da i “privatna inicijativa u tome pitanju može mnogo učiniti”. On predlaže da se srpskom stanovništvu podijeli oružje i da se započnu četničke akcije. Dalje predlaže izazivanje sukoba i lokalnih buna koje bi bile “krvavo ugušene najefikasnijim sredstvima”. Pored navedenih sredstava pritisaka na civilno stanovništvo, Čubrilović predlaže još jedno sredstvo, odnosno, tajno paljenje sela i četvrti po gradovima.

Dobri poznavaoci prilika u Sandžaku znaju da su mnoge od ovih mjere prisutne i danas, ili su, pak, bile prisutne u vrijeme agresije na BiH, kao što je slučaj napada, granatiranja i paljenja pribojskih i pljevaljskih sela. Posljednji slučaj ubistva Fahrudina Skarepa možda je samo najeklatantniji primjer toga.